ZAVJERA POGANIH LJUDI

1. srpnja, 2004.

Pošao sam u Zagorca da popijem jedan gemišt, kad sam na uglu spazio moju Inge Appelt. Mahnuo sam joj rukom, a ona, koja bi mi inače u normalnim prilikama potrčala u zagrljaj, polako je krenula prema meni gurajući svoj bicikl. “Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz Zagreba, jer su te ovdje proganjali.” Ne sjećam se više što sam joj odgovorio, ali znam da mi je u tome času tlo ispod nogu izmaklo... Dakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih ljudi

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Početak ‘91. označavaju studentski protesti protiv Miloševićeve politike, kojima i Lenka i ja svim bićem pripadamo. Odlazimo na sve demonstracije i iskašljavamo suzavac po beogradskim haustorima.

Putujemo i za Zagreb, na moje predstave, koje su, što zbog Zidarićeva pobolijevanja, a što zbog mojih obaveza, bivale sve rjeđe. Mislim da je bio travanj kad sam došao u Zagreb, da se susretnem s Krstom Papićem, koji je pripremao svoj film Priča iz Hrvatske u kojem sam trebao igrati jednu od glavnih uloga. Mjesecima mi je telefonirao i slao scenarije. Zatim je naša veza prekinuta, mislio sam zbog njegovih priprema, a onda sam ga ja nazvao i obavijestio da dolazim u Zagreb tih dana. (...)

Dakle, došao sam, toga jednoga dana, oko deset ujutro u Palace, gdje su me već čekali Krsto Papić i Ljubo Šikić, koji je bio direktor produkcije filma. Nakon nekoliko konvencionalnih rečenica, u kojima smo jedni druge upitali za junačko zdravlje, prešli smo na stvar. Teškom mukom mi je izrekao rečenice kojima me obavještava da mu se koncepcija filma promijenila, te da mu se čini da sada Mustafa Nadarević mnogo više odgovara tome karakteru nego ja. Pravio sam se potpuno cool, kao što već priliči glavnim ulogama na filmu, i promrmljao nekoliko rečenica, kako, eto, razumijem i kako se to događa u našem poslu i slične gluposti, a onda se dogodilo nešto što ću ipak posebno upamtiti. Krsto me je dugo gledao značajno i patetično u oči i upitao: “Razumiješ li?” Gledao sam ga neko vrijeme. Upitao sam sam sebe: “Razumiješ li?” Čekao sam da pitanje odjekne u meni, a onda i da dozori odgovor. “Razumijem!” rekoh sam sebi.

Predratne lakrdije

U tome času nisam još želio vjerovati da je istina u ono u što sam posumnjao, to jest, da netko drugi traži od Papića da me zamijeni. No, to popodne me nazvala jedna draga osoba i zamolila me da se nađemo na Zrinjevcu na kavi. Sva u suzama mi je ispričala da su neki politički moćnici zahtijevali od Papića da promijeni ne samo mene, nego da ni jedan Srbin ne može igrati u filmu Priča iz Hrvatske. Ni dan danas, kao ni tada, ne želim provjeravati je li to istina ili ne. Mogao sam možda tražiti tada zaštitu od nekih svojih prijatelja koji su imali neku moć u Zagrebu, ali nisam.

Moguće je uistinu da se režiseru koncepcija glavnoga lica promijenila, a ako nije, kako da radim s čovjekom koji pristaje na takvu vrstu kompromisa?

Umjesto, eto, da snimam tih mjeseci u Zagrebu, počeo sam snimati film Nečista krv u Vranju. 29. lipnja, oženili smo se Lenka i ja. Borislav i Marina, osim što su bili kumovi, bili su, uz Danila i Luciju, među rijetkim gostima koji su pristigli iz Zagreba. Vrijeme je bilo suviše opasno i vlakovi su već danima na tim relacijama kasnili. Toga dana počeo je i desetodnevni rat u Sloveniji. Nikada neću zaboraviti onoga mladića iz Bosne, zaleglog u zelenu travu uz puškomitraljez, za kojega nikad nije vjerovao da će se oglasiti pravim mecima, koji na pitanje TV novinara, što se to tu događa, odgovara: “Šta ja znam. Lakrdija, bolan. Mi ih kao napadamo, a oni se kao brane.” (...)

ZAVJERA POGANIH LJUDI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

KAKO IZDATI IZDAJU

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.