Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
RO
1. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Što je ovo došlo? Zar je moguće da više ne znamo ni muški slaviti i obljećariti? Nacija koja je svojedobno žrtvovala na lomačama koje su paljene i usred gradova čitavo krdo nedužnih volova kako bi proslavila osvit vlastite države, odjednom šuti ili zamuckuje za svojih najvećih nacionalnih blagdana.

Proteklih dana natiskale su se jedna uz drugu nekoliko takvih svetkovina, ali je među njima s pompom proslavljena samo hrvatska kandidatura za Evropsku uniju. Nema veze što se nitko iz Unije nije odazvao na svečanost, što kratko i jasno znači da ne smatraju da se u ovoj fazi ima što slaviti. Ali, Sanader je, vidjeli smo, zaključio suprotno i organizirao na Jelačićevom trgu onu napirlitanu, ali drvenu svečanost, ubacujući poslije 18. lipnja čak i u kalendar najznačajnijih datuma neovisne Hrvatske (uz bok Oluji).

Komično! To je otprilike kao da vas umjesto na godišnjicu mature pozivu na proslavu godišnjice trećeg razreda gimnazije. Kandidatura je, pobogu, tehnički datum, koji će izgubiti svako značenje učlanjenjem u EU, i tada će je čak i Sanader morati umotati u nepromočivo platno i spremiti negdje u skladište sjećanja. Ali, on svejedno iz te sentimentalne paučine plete li plete svoje političke kompletiće, u koje su utkani svima vidljivi umišljaji.

Zamisao je, očito, da se SDP-u i njegovim bivšim koalicijskim partnerima, a napose Stipi Mesiću, oduzme status stjegonoša evropeizacije Hrvatske, što je doista tako i uprizoreno – Sanader je sam podigao zastavu Evropske unije, a siroti Mesić protokolarno je smješten u epizodistički zapećak premijerove "pratnje" (ovim je predsjedniku Republike bačena rukavica u lice za predstojeću predsjedničku kampanju, koja će se sasvim sigurno nastaviti u ovome duhu).

Istodobno, nenajavljeno je vraćena u službeni protokol počasna garda Franje Tuđmana (što se poklopilo sa senzacionalnom tvrdnjom da je i on zaslužan za hrvatsku kandidaturu), a navješćuje se i rehabilitacija Oltara domovine, navodno u dogovoru s drugim parlamentarnim strankama. No, one su o tome već rekle što misle kada su bile na vlasti, ukinuvši službena poklonstva na Medvedgradu, pa je unaprijed jasno da je dogovor konsenzualna farsa. Opozicija će zato po svemu sudeći to odbiti.

Druga Sanaderova zamisao naslanja se na impresiju kojom smo započeli ovaj tekst. To je da se patetičnim savijanjem struka pred evropskom zastavom sasvim priguši značenje nekih domaćih svetkovina, koje ionako nisu po volji HDZ-u, ali ulaze u obavezu, i bez ovakvih trikova teško bi ih bilo ignorirati. Ceh je najviše platio Dan antifašističke borbe. Obilježen je tako da je to neke s pravom više podsjetilo na komemoraciju nego na proslavu, jer su prvi ljudi vlasti samo obišli poznata ustanička spomeništa, ne progovorivši doslovce ni riječi (pa je onda morao šutjeti i prvi čovjek boračke organizacije Fumić).

Sa šutnjom se tu nije stalo. Praktički je prešućen i Dan državnosti, neovisno što je Sanader ovaj put ipak malo razvezao jezik, što istina ima i jednu dobru stranu – nijedan vol sada nije začvrčao na ražnju – ali u svakom drugom pogledu izgleda gotovo svetogrdno. Pa zar na taj dan nije gotovo dvotrećinski HDZ-ov Sabor proglasio Hrvatsku neovisnom državom, iako će tek nekoliko mjeseci kasnije, ujesen 1991., biti prekinute i sve veze s Jugoslavijom.

E u tome i jeste kumst. Koliko god to izgledalo epohalno, HDZ-u je ipak bilo milije kao rođendan Republike slaviti dan svog dolaska na vlast, a onda je Račanova koalicija donijela "Škrabalov zakon", još na snazi, kojim je određeno da se kao Dan državnosti obilježava dan kada je Sabor donio spomenutu odluku (nepunih mjesec dana kasnije). Formalno, to je bila ispravna odluka, ali dvije ljutito posvađane babice hrvatske neovisnosti u osnovi su puhale, i još pušu, u isti rog.

ARITMETIKA POLITIKE: RO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.