Milan GAVROVIĆ
PREVO
PATRIOTI
1. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nekadašnjeg HDZ-ovog korifeja, doktora ekonomije Šimu Đodana, prošlog je tjedna izvukla iz naftalina grupa bogatih Hrvata iz dijaspore. Oni su se sastali u Clevelandu i osnovali Grupu 100, koja najavljuje val investicija u staroj domovini. Pri tom, doduše, nisu spominjali dr. Đodana, ali i bez toga je jasno, svakome tko nije jučer rođen, da njihov angažman na sličan način povezuje hrvatstvo i novac.

Dr. Đodan je uoči prvih višestranačkih izbora, godine 1990., tvrdio da će Hrvati iz dijaspore donijeti 150 milijardi dolara, pa će zahvaljujući njihovom sentimentu Hrvatska preko noći postati bogata poput Švicarske. Grupa 100 danas kaže kako želi pomoći Hrvatskoj da prevlada svoje ekonomske probleme. Jedino je cifra sto puta manja od Đodanove: 1,5 umjesto 150 milijardi dolara.

U proteklih 14 godina promijenili su se i uvjeti, koji se postavljaju za financijski i poslovni angažman bogate dijaspore. Po dr. Đodanu, za to je bilo dovoljno da HDZ pobijedi na izborima i da Hrvatska postane samostalna. Sada najbogatiji Hrvati svijeta traže pravnu državu, ali i promjenu Zakona o radu. Njima, očito, nije dovoljno što ga je vlada Ivice Račana već prilagodila okrutnim zahtjevima međunarodnih financijskih institucija. Da bi oni bili zadovoljni, Hrvati moraju biti još jeftinija radna snaga, koju će moći zapošljavati i otpuštati kad god im se to svidi. Njihovim financijskim interesima ništa ne smije stajati na putu.

U 14 godina, koliko je proteklo od Šime Đodana do Grupe 100, mnogi su ljudi iz dijaspore došli u Hrvatsku, ali ne da nešto donesu, već da uzmu. I to ne samo mali ljudi, koji su krvavo radili i kuburili u velikom svijetu (mnogi su prije toga svoje ušteđevine dali HDZ-ovim emisarima), već, na primjer, i najbogatiji Hrvat dijaspore, čileanski kralj piva, Andronik Lukšić. On je za sitan novac, ispod svake cijene i uz nelegalne popuste, kupio Karlovačku pivovaru, da bi ju poslije prodao Belgijancima uz višestruku zaradu. Poslije je kupovao hotele po Istri, ali sam nije u Hrvatskoj izgradio ništa. Ipak, barem nije ništa ni uništio. To ga, uz ostalo, razlikuje od nekih drugih i drukčijih bogatih Hrvata iz dijaspore, kakav je, na primjer, notorni Josip Gucić. I on nije došao da nešto uloži, već da uzme što više može. I to bez ikakvih obzira i sentimenata. Njegovim poslovnim pothvatima uništena su brojna poduzeća, a mnogim Hrvatima radna mjesta i egzistencija.

“Za trgovca i poštenje je samo financijska spekulacija”, napisao je davno nesretni Charles Baudelaire. U suvremenoj hrvatskoj varijanti, to bi se moglo ovako parafrazirati: i svoje nacionalne korijene poslovni čovjek doživljava samo kao još jednu priliku za dobru zaradu. Pa ipak, neki ekonomski teoretičari tvrde da postoji nešto što oni nazivaju “patriotskim kapitalom”. Sam izraz sugerira da vlasnici takvog kapitala ne traže samo profit; štoviše, da se oni odriču dijela profita kako bi pomogli razvoju domovine svojih predaka. Svoje stare patrie. Glavni je dokaz za to brzi razvoj Kine, koji je pokrenut zahvaljujući golemim investicijama basnoslovno bogatih Kineza iz dijaspore, uglavnom iz Indonezije, Malezije, Singapora i Hong Konga.

PREVO: PATRIOTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.