Kolumne



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
1. srpnja, 2004.

Mirko KOVAČ
KOVAČNICA
LJUBAVNICI I BEDACI
1. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Nacionalizam je poremećenost posebnog tipa, deformirano i antihumano stanje u kojemu se ljudi ponose što su deformirani”, veli Béla Hamvas, glasoviti mađarski samozatajni filozof i autor one krasne knjige Filozofija vina. Ne bih volio da se specijaliziram za nacionalizam, ali sam svaki put iznova zatečen kad ugledam nekog jadnika koji javno iskazuje ljubav prema naciji i domovini, tim “maglovitim stvarima” (les choses vagues) kako ih je nazivao Paul Valéry. Dvije su me zgode ponukale da se latim pisanja na temu o kojoj mi više nije zadovoljstvo tupiti; jedna je gromoglasna izjava, takorekuć službeno priopćenje, predsjednika hrvatske vlade g. Sanadera, a druga pitanje jedne cure upućeno najvećem živućem hrvatskom filozofu Milanu Kangrgi u nekoj televizijskoj emisiji.

Svjedoci smo kako je premijer, uspaljeno kao nekoć Tuđman, obznanio svoju ljubav prema Hrvatskoj. Osobno sam vjerovao da je svoju zemlju (ma što to značilo) i otprije volio, ali čim je došao u napast da to potvrđuje, shvatio sam da ga je nešto natjeralo na takav čin, da je imao potrebu natjecati se s nekom imaginarnom silom koja mu prijeti i ometa njegove planove. Prostor mu je bio skučen, pa se nije mogao s fantomom natjecati u znanjima koja nedvojbeno posjeduje, nije mogao o književnosti ili kazalištu, niti o politici i planovima da svoju zemlju uljudi i uvede je u evropsku zajednicu, nego je prihvatio praznu retoriku kojom se služe demagozi i izdao saopćenje da nitko ne može voljeti Hrvatsku više od njega, a jedini je argument za takvo što njegova “časna riječ”, ili “tako mi Boga”, što je sada modernije i zvuči religiozno.

Bio sam negdje s početka devedesetih godina na jednoj tribini s mojim pokojnim prijateljem prof. dr. Ivanom Đurićem, kada se za vrijeme naših izlaganja pojavila grupa radikala uzvikujući “ovo je Srbija”. Sveučilišni profesor je uzvratio s tribine: “Kada biste došli u moj užički kraj i rekli ‘ovo je Srbija’, svi bi mislili da ste poludjeli – pa naravno da je Srbija!”. Premijerov neurotični ispad u mirnodopsko vrijeme u pojmovnom je smislu najbliži tome budalastom neologizmu “ovo je Srbija”. “Volim Hrvatsku, časna riječ, tako mi Boga, mame mi”, zvučalo bi djetinjasto u nekom nadigravanju s infantilnim ili pripitim tipovima, ali premijer se nije šalio i nije se igrao, nego je kriknuo gotovo dramatično, kao da je pod vješalima, kao da umire za tu svoju svetu ideju i ostavlja poruku pokoljenjima. Taj krik pod vješalima zasigurno je plod neke muke o kojoj mi ne moramo sve znati. Možda je nešto htio osujetiti i preduhitriti, zaustaviti čudovište koje kreće prema njemu mumljajući da će ga zgaziti u ime ljubavi prema Hrvatskoj. Ako je tako, onda je i sam premijer odgovoran za to deformirano stanje koje još traje. Hrvatska je petnaest godina samostalna država, a nacionalističke strasti još su na cijeni i uskrisuju kad god se podbodu. Ili je to stanje trajno deformirano, ili je država trajno nestabilna. Ako mi netko kaže da niječem domoljublje, onda ću reći: da, činim to uvijek kad se domoljublje dodiruje s demagogijom.

Moram priznati da nisam očekivao da takvo što može izletjeti iz usta netom uljuđenog premijera, to prije što vjerujem da se čovjek mora i umije mijenjati i prilagođivati. Ljubav koju je g. Sanader iskazao prema domovini za mene je bila neupitna, ali ako se obraćao onima koji misle (ili mu predbacuju) da ga ta ljubav napušta i da je počeo klecati pred evropskim zahtjevima, onda se nije smio ponašati kao osuđenik koji izgovara svoje posljednje riječi i puši svoju posljednju cigaretu, nego je svoje protivnike morao tući argumentima, a ne maglom ljubavi, jer nitko ne može točno znati što se zapravo voli voleći Hrvatsku. Taj je pojam širok, a objekt ljubavi zamršen. Jose Ortega y Gasset vjeruje da se svakoj ljubavi mora dati “stanovita tjelesnost”, inače će se pretvoriti u nešto opće, u flert ili čak u laž. Kad se tako javno iskazuje ljubav, onda je tu istodobno i potreba da se bude voljen. Ako g. Sanader kaže da voli Hrvatsku, onda zasigurno očekuje da mu ljepotica uzvrati istom mjerom.

KOVAČNICA: LJUBAVNICI I BEDACI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA