Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
KURŠUM U EUROPU
1. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Prošlog ponedjeljka navršilo se točno devedeset godina otkako su (28. lipnja 1914.) teroristički hici u Sarajevu usmrtili austrijskog prestolonasljednika nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju (rođ. Chotek). Spomenu na događaj beogradski listovi posvetili su opsežne priloge, a bečki Profil i naslovnu temu, jedino u sarajevskim novinama atentat po kojem je grad planetarno poznat - nije ni spomenut. Što možemo: Bosnu danas najgrlatije vole i njezine medije vode oni što ih daleko više zanimaju bosanske nekretnine nego njezina historija. Jer, trebalo bi barem podsjetiti na to da su ta dva teroristička kuršuma ispaljena iz ruku maloljetnog atentatora Sarajevo učinila epicentrom velike povijesti i velike nesreće.

Iako je taj atentat, sve do Zimske olimpijade, bio jedini planetarni sinonim Sarajeva, sami njegovi građani na događaj su gledali oprečno. Prvu spomen-ploču Principu podigla je na mjestu stare Schillerove radnje na obali Miljacke grupa uglednih sarajevskih Srba petnaestak godina nakon samog događaja, ali među starim Sarajlijama često su se mogle čuti i ovakove izreke: "ode Švabo, ode babo", "da nam fukara ne ubi cara, gdje bi nam bio kraj"... Nitko pouzdano ne može reći koliko su Sarajlije ljubili austrougarske protektore a koliko nacionalističku organizaciju "Mlada Bosna", koja je bila jedno vrijeme u modi među intelektualnom omladinom u južnim pokrajinama Austro-Ugarske. Ali, socijalističke su vlasti taj atentat bile proglasile dijelom borbe za nacionalno oslobođenje “naših naroda”.

Upravo tako je pisalo u Odluci Gradskog narodnog odbora iz 1953. godine, kojom je osnovana institucija pod imenom “Muzej Mlade Bosne”. Postav je okarakteriziran kao izložba o “revolucionarnom pokretu za socijalno i nacionalno ujedinjenje jugoslavenskih naroda”. Svega sam jedanput ulazio u taj muzej posvećen veličanju ubojstva jedne obitelji. Osjetio sam ponor između fotosa i njihovih potpisa i nelagodu gledajući fotografije tog civiliziranog svijeta svirepo pobijenog u ovim mračnim gudurama. Pri pogledu na snimku mlade lijepe gospođe koja je u utrobi nosila plod u lokvi krvi – imao sam čudan dojam da se nalazim u muzeju nasilne smrti. Nakon što su nacionalne stranke “zavele demokraciju”, netko je minirao vanjsku spomen-ploču na Muzeju u ljeto 1991. godine.

Podsjetimo se, to je vrijeme kada je predsjednik državnog parlamenta bio Momčilo Krajišnik (sada u zatvoru u Haagu, pod optužbom za genocid), a poslanici bratskih stranaka SDA i HDZ donijeli odluku o referendumu za samostalnost države. Za parlamentarnu govornicu izišao je tad poslanik SDS-a iz Banje Luke Radoslav Brđanin (također u Haagu osuđen za ratne zločine) i rekao da nikakve bosanske nezavisnosti neće biti, jer "srpske majke još rađaju junake" i da se suveren te nezavisne Bosne neće moći živ provesti pored Principova mosta. Odgovor koalicijske stranke SDA bio je da se u Sarajevu ulice nikad više neće zvati po teroristima i ubojicama. Kad su u proljeće 1992. godine "srpski junaci" otvorili vatru sa brda na goloruke stanovnike grada, uklonjene su ploče ispred Muzeja, te betonom zaljevene Principove legendarne stope na pločniku. Izbrisan je i naziv Principov most, a umjesto njega postavljen je prastari Latinska ćuprija. Danas se ponovno govori o otvaranju muzeja kao turističke atrakcije.

CAFÉ NOSTALGIJA: KURŠUM U EUROPU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.