Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
PARTIZANI
1. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Najdraži inkasator na svijetu, tip koji nam se toliko integrirao u obitelj da o njemu počinjem pisati češće nego Kishon o svojoj ženi, u posljednje vrijeme nadmašuje sam sebe. Pristojbu, nekoć zvanu pretplata, došao je ubrati pola sata prije utakmice Engleska-Hrvatska. Misleći na predstojeći spektakl, otvorio sam vrata brzo, neoprezno, amaterski, nakon čega je jedino preostalo ustvrditi, ne bez divljenja: stari prdonja ima nove trikove u rukavu! Jednom davno, tada još naivac, dolazio je radnim danom oko šest. Brzo mu je dosadilo obijati prag, međutim, o čemu sam već izvještavao. Potom je prešao na termin nedjeljnog ručka, što je upalilo dvaput. Ovo posljednje, pak, ulazi u red ingenioznih poteza koji signaliziraju prelazak na višu razinu svijesti. Ako smo ga prije prezirali, sada je to protivnik koji umije iznenaditi, nešto kao Clouseauov Kato. Respect, rekao bi Ali G.

Za proteklo razdoblje smo caltali. Idući mjesec nema EP, pa da vidimo kakvoj će se varci majstor dovinuti.

Neki ljudi bilježe tuđe misli. Možda baš vi: čujete li ili pročitate štogod inspirativno – u rasponu od Aristotela do naših dana - hop, smjesta s tim u tekicu, da ne propadne. Naš je pak profesionalni usud notirati većinom besmislice, jer to je ono na čemu ekran ne škrtari. I jednima i drugima bilježnica nam je neprestano pri ruci, dakle, samo što je vaša puna materijala koji krijepi duh u trenucima dokolice, a i nudi se za citiranje u zgodnoj prilici, dok moja vrvi zapažanjima tipa: “Mislim da možemo biti zadovoljni, da nemamo za čim žaliti, jer je hrvatska reprezentacija pružila maksimum.” Ivana Buljana, autora ove sljeparije, i inače držim epohalnim promašajem sportske redakcije. Taj ljubitelj olinjale fraze, trenutno na položaju Sušecova sukomentatora, prečesto se proteklih dana gubio u općim mjestima i ispraznim brbljanjima – onako, neka prođe vrijeme - a da bismo ga shvatili kao vjerodostojnog tumača turnirske tektonike. Posebice nakon našeg oproštaja, jer, kao što vidješe svi ostali: primjer Grčke dokazao nam je da ne možemo biti zadovoljni, zadocnjeli ulazak Olića u igru da imamo za čim žaliti, a neulazak Klasnića da hrvatska reprezentacija nije pružila maksimum. Ćorava koka nabola bi ova tri zrnca mudrosti, ali fućkaj ga, nju nisu angažirali.

Prije no što se odmaknemo od Portugala, registrirajmo i dva apsurda: Nijemci su ispali zbog nereda, nerada i nediscipline, a Francuzi zbog manjka imaginacije. Dečki kao da su međusobno pobrkali tradiciju, pa lete zahvaljujući tuđim nekadašnjim slabostima. Jer imati Zidanea i izgubiti zbog nemaštovitosti čini se podjednako nelogičnim kao pripadati teutonskoj školi nogometa i posrnuti na traljavom arbajtanju. Kako bilo da bilo, odoše Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Engleska... “a tu je i jedna Hrvatska”, što veli Božo Sušec, s naglaskom na jedna. Ako sam dobro protumačio nijansu, proizlazi da možemo biti sretni što smo izletjeli u dobrom društvu, umjesto da nastavimo uz bok Grčkoj i sličnim amaterima bez prošlosti. E da, ali za četiri godine mogla bi biti čast potonuti s Grcima. Evo i Bože u bilježnici.

STROJ ZA MAGLU: PARTIZANI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.