RATKO I MIR
Ivan LOVRENOVIĆ
29. srpnja, 2004.

Misleći u svojoj granitnoj glavi kako čini bogznakakvu mudru demonstraciju, biskup mostarski je ovim činom još jedanput – ali kako maestralno, kako ubitačno dosljedno! – pokazao svu silinu vlastite vjerske i etničke zatucanosti, socijalno-etičke tuposti, političke ograničenosti, i tvrdoću srca nespojivu s ljubavlju - prvim i posljednjim slovom kršćanskoga alfabeta

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Atmosfera uoči otvaranja obnovljenoga Starog mosta bila je puna nesvakidašnjega uzbuđenja, koje se nije ograničavalo samo na Mostar, nego se širilo poput kakvoga emocionalnog plimnog vala – po Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje. Malo je tko mogao pobjeći od osjećaja nekog neproglašenog, unutarnjeg odbrojavanja, čija nula ima da se dogodi u petak, 23. srpnja navečer. Mediji su preplavljivali gledateljski i čitateljski vidni prostor slikom ambijenta iznad Neretve toliko da je i onaj tko nikad nije bio u Mostaru naprosto morao biti uvučen u neodoljivu magiju toga prizora, koji možeš gledati koliko hoćeš, ali ga se nagledati ne možeš...

Ta magija i opće pozitivno uzbuđenje vrlo su djelotvorno prepokrivali kojekakve nedoumice koje su se javljale u vezi s protokolom otvaranja, gostima i delegacijama, pratećim priredbama, troškovnikom, čineći sve to marginalnim u usporedbi s veličinom događaja. Tome je na svoj način pridonosio i ritualno-politički frazarij, u kojemu je ponovna izgradnja mosta neumjereno i nepromišljeno proglašavana “konačnom pobjedom dobra nad zlim”, “garancijom mira, suživota i tolerancije”, “znakom ujedinjenja grada” itd, itsl. U tome su prednjačili političari, kojima je ionako, po staroj pučkoj izreci, “jezik na mokru”, pa im nije teško izjavljivati bilo što, ali nisu izostajali ni novinari, osobito oni televizijski.

Svjetski spektakl

No, još u toku ceremonije otvaranja i njezina televizijskoga prijenosa nekako je došlo do svojevrsnoga “transfera vrijednosti”, pa više nije sama izgradnja mosta bila podvig i koječega “dokaz”, nego se sve to prenijelo na “našu sposobnost da organiziramo ovakav svjetski spektakl, i ovakav njegov televizijski prijenos”. A to je bilo više nego nezasluženo. Jer sadržaj priredbe nije bio ništa do diletantski nagurana “musaka” od blijedih i nepovezanih muzičko-plesnih numera, a televizijski prijenos toga galimatijasa jednako tako neosmišljena elektronska priredba, s nepodnošljivo neobrazovanom i neinventivnom voditeljicom. Dojam spektakla (a spektakl je ključna riječ u “poetici” svih organizatora, političara, režisera koji su na bilo koji način povezani s mostarskom ceremonijom i obavezom njezina hvaljenja) spašen je, zapravo, samo zahvaljujući obilatim svjetlosnim efektima i doista dojmljivome završnom vatrometu sa Staroga mosta (komu je do vatrometa).

Rušitelji i graditelji

No, za novodemokratske odnose u postkomunističkoj Bosni i Hercegovini, u kojoj su vjerske zajednice i vjerski lideri postali novi ideološki totemi i kriterij društvenoga bontona, sve bi se to nekako lakše progutalo od one kante što ju je na mostarsku feštu pljusnuo mjesni biskup Ratko Perić.

Da na tom planu nešto nije u redu, pažljiviji promatrač mogao je primijetiti već u petak ujutro, otvorivši Dnevni avaz, list koji prilježno prati svaki korak Mustafe Cerića, reisu-l-uleme Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, izoštrenim čaršijskim refleksom prepoznavajući u njemu neproglašenoga ali sve ambicioznijeg političkog i nacionalnog lidera. Istini za volju, takvu Cerićevu postizetbegovićevsku poziciju ojačava i međunarodna zajednica, kada ga sve češće koristi kao lijek za vlastite islamske frustracije i fobije, časteći ga nagradama i sugovorništvima koja inače pripadaju političkim liderima.

RATKO I MIR
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.