Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
29. srpnja, 2004.

OGNJEN SVILIČIĆ, FILMSKI REDATELJ, AUTOR FILMA “OPROSTI ZA KUNG FU” S OVOGODIŠNJEG PULA FILM FESTIVALA

STRAHOVANJE OD OSJEĆAJA
Tatjana GROMAČA
29. srpnja, 2004.

Fora je u užasnom strahu od pokazivanja osjećaja, na bilo koji način. Pokazivanje osjećaja je znak slabosti, a pogotovo razgovor, riješiti stvar razgovorom. Mislim da smo mi svi tu negdje, to je naš mentalitet, način na koji mi razmišljamo. Ti nikada ne govoriš iskreno ono što misliš. Oni Amerikanci što su dolazili ovdje raditi programe za izbjeglice, oni se grle, plaču, a mi ih gledamo, nije nam jasno – Šta me grliš, jesi peder?

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ognjen Sviličić, mladi filmski režiser, ove je godine na Pula Film Festivalu predstavio svoj novi film “Oprosti za Kung Fu”. Film je naišao na dobar prijem publike. Dobio je i nekoliko nagrada – za glavnu i sporednu žensku ulogu te “Kodak” nagradu za najbolji film. Sviličić je 1999. godine na Pulskom festivalu debitirao s filmom “Da mi je biti morski pas” koji je osvojio nagradu publike, “Oktavijana” i četiri Zlatne arene. Snima i televizijske filmove, a nekada je bio član grupe “The Name”. Za film “Oprosti za Kung Fu” radio je scenarij i muziku zajedno s prijateljem Marom Martekom. Sa Sviličićem smo razgovarali u Puli, nekoliko sati uoči dodjele nagrada glumicama iz njegovog filma, Dariji Lorenci i Veri Zimi.

Mentalna vukojebina

- Priča u vašem filmu priča je o jednoj totalnoj mentalnoj retardiranosti koja se odvija u zabačenom kraju Dalmatinske zagore. Međutim, iz filma se može "iščitati" da se neke slične priče toga tipa događaju posvuda, bez obzira na geografski položaj.

- To i jest film o mentalnoj vukojebini u Zagrebu, samo što je u izoliranom kraju to puno očitije, i možda ipak, na neki način, nevinije. Tu vrst ljudi u Zagori još mogu voljeti, a njima slične u Zagrebu baš i ne mogu, pogotovo kad stave ona odijela na sebe. Mislim da smo mi svi tu negdje, to je naš mentalitet, način na koji mi razmišljamo, a osnova je nepokazivanje osjećaja. Ti nikada ne govoriš iskreno ono što misliš. Oni Amerikanci što su dolazili ovdje raditi programe za izbjeglice, oni se grle, plaču, a mi ih gledamo, nije nam jasno – Šta me grliš, jesi peder? Uvijek kad putujem od Zagreba do Splita postane mi jasno da taj ogroman prazan prostor između, da je to zapravo Hrvatska.

- Osjeća se svojevrsna naklonost prema junacima u filmu, iako su većina njih negativci. Ne osuđujete ih direktno.

- Dobro je to gostoprimstvo koje postoji valjda još samo u ovom dijelu Evrope, ili još istočnije, to je stvarno nešto što se ne vidi svaki dan. U američkom filmu Amerikanci jedu i pričaju o serijskom ubojici. Kod nas se jede i govori se – Uh šta je dobro, daj ovaj komad janjetine, uzmi ovu kapulicu… To je dobro, to daje neku pozitivu da ljudi mogu beskrajno pričati o tome.

- Kada ste pisali scenarij, jeste li unaprijed imali jasnu sliku o tome o čemu će biti film, ili vam se to postepeno razvilo?

- Znao sam da želim napraviti film o tim mučnim obiteljskim patrijarhalnim odnosima koji su užasno emotivni. Najjača emocija koju mogu izvući iz filma je upravo ta, odnos roditelj – dijete, odnos glavne junakinje filma sa svojim ocem – to je najveći problem ovog filma. Nedavno sam čitao onog Huellbecka, to me oduševilo, “Elementarne čestice”. On, iako mrzi sve živo, kaže da jedino što zapravo vrijedi, to je odnos roditelja i djece. O tome se isplati pričati.

STRAHOVANJE OD OSJEĆAJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA