Heni ERCEG
GLEDE&UNATOČ
NASILJE
29. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Susjed je u Karlovcu ubio susjeda, a potom i sebe. Nakon godina sukoba, jedan je, onaj manje moćan, odlučio stvar uzeti u ruke i krvavo završiti višegodišnje nerviranje i nemogućnost da uđe u svoju straćaru kojoj je pristup zatvorio onaj koji je bio moćan.

Bi li se to dvostruko ubojstvo moglo dogoditi u recimo nekoj Engleskoj? Ne bi! Zato jer tamo susjed susjedu ne može i ne smije uopće zagorčavati život, a kamoli do te mjere da konačnu riječ daju puške i sjekire. E, ali Hrvatska nije takva zemlja. Ovdje je, naime, činjenica da netko nekome bespravnim zidovima priječi ulaz u stan, u kuću, u dvor... prepuštena temperamentu i živcima ugroženoga, a ne paragrafima za čiju su mirnu provedbu zaduženi oni milijuni činovnika vlasti.

Zato, ako ostavimo postrani velike afere trenutačne vlade - Sunčani Hvar, Bechtel, Shimadzu... što je također eklatantno nasilničko ponašanje moćnih Sanaderovih administrativaca nad cjelokupnom javnošću - ostaje ono drugo, mučno nasilje vidljivo u svakodnevnom životu i na apsolutno svim mjestima, izvan vlastitog dnevnog boravka. I mada moje mišljenje o većini Hrvata nije reprezentativno, i premda je to narod kojemu je divljaštvo, korupcija, nasilje gotovo sastavni dio života, ipak je ta evidentna zloća i bahatost u odnosu na drugog, susjeda, prolaznika, putnika... nužna posljedica ponašanja vlasti koja se, sasvim je izvjesno, urušava unutar sebe same.

Strah od neugode i konstantna nepripremljenost na uvrede i agresivnost postale su tako još od devedesetih neotuđivi dio života, a poziv u pomoć ili pak prijavljivanje nekog od brojnih oblika neugodnosti puka iluzija tek naivnih stranaca. Nama, domaćima, unaprijed su jasni svi gušti koje ćemo iskusiti odlučimo li se obratiti nekom inspektoru ili još gore policajcu. Ovih potonjih inače na državnom budžetu ima čak 20.000. Pa, kada ste zadnji put susreli policajca, na primjer, u vašem kvartu? Da, da, postojala je ideja, možda je donesena čak i odluka, o policajcu u svakom kvartu. Ti policjoti, međutim, trebali bi biti educirani, morali bi se znati pristojno ponašati, govoriti, jel'te, i neki strani jezik... i još bi u našemu malemu mistu morali spremno sankcionirati svakodnevno nasilje u prometu, u kafićima, lukama, na brodovima...

Oni bi već svojom pojavom trebali strašiti onaj sitniš koji se, kao replika modela korupcije koji se nudi na visokim razinama, osjeća moćan i neuhvatljiv u svakom obliku nasilništva. Pa je li nasilje, recimo, kada se gostima odbija izdati račun, a što je porazna praksa u većini ugostiteljskih radnji u Splitu, Makarskoj, Trogiru, na obali i otocima, čiji vlasnici, ne samo što ne izdaju račune, nego još i vrijeđaju gosta koji se, zamislite, usuđuje tako nešto zatražiti. Inspektori, kažete! Ma kakvi inspektori. Oni znaju zašto ne rade svoj posao, ali i mi znamo da je posrijedi banalna činjenica još banalnije ali izdašne korupcije.

Je li nasilje kada na užasnim, starim i nesigurnim brodovima koji plove prema nekim otocima, dakako bez koncesijske dozvole, dakle, na crno, kojima se ne zna ni kada idu ni hoće li se s otoka vraćati, gazda s puno prezira naglasi kako vlasnicima kućnih ljubimaca čini uslugu što će im beštijice ukrcati na svoju karampanu, istodobno uzima svojih 25 kuna, ali putnu kartu najčešće ne daje. U samo mjesec-dva vožnje na divljaka, bez plaćanja poreza, bez ikakvog ulaganja u takozvani brod, on će zaraditi dovoljno da obraduje i inspektora, inače već plaćenoga upravo da vodi računa o sigurnosti i udobnosti putnika.

GLEDE&UNATOČ: NASILJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.