Mira BIĆANIĆ
TOČKA NOVI RED
MRAK KAPITALIZMA
29. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Svake godine, čim zaprijeti tropikana kontinentalnoj Hrvatskoj, najavljujući dugo, sparno i jedva snošljivo ljeto, moj frend, uvijek isti cinik, iskomentira: Do kurca, sad će opet u svim novinama naganjavat jahtu kojom plove Slavica i Brrrni Ecclestone. Ako njih ne uslikaju, ko da ni ljeta ne bi bilo… Mrgunda i bjesni ovaj moj, stara škola klasne i socijalne osviještenosti, pjesnik i prosvjetar. Sve gore od gorega. Sjedimo na balkonu i žestoko prašimo po temama i komarcima. Blago dejstvo slavonske šljive čini nas svake minute sve rječitijima i glasnijima.

Pogled s balkona, ne jednom antologijski opjevan u nas i šire, usmjerava nam pažnju na kamion koji uplovljava u dvorište. Ponoć je prošla, ali moj vrijedni susjed, radoholik, neumorno radi. Ono, privatni biznis, noćna smjena, diskrecija zagarantirana. Nas dvoje, kao smiješne face špija iz starih, jugoslavenskih filmova, naćulili uši. Susjed, međutim, tiho i mirno razgovara s partnerom kao da je na ispovijedi u crkvi. Ne možeš prepoznati čovjeka. Inače, po danu me njegov glas isprepada na mahove, jer nikako da se priviknem na čari stilizirane komunikacije: Alooo!! Je l čuješ? Čuješ me, Ćelo? Za po sata u Đet setu! Jes čuo? Ma u Đet setu, reko sam, es gluv, kurac...

Ne znam kakav je taj s druge strane slušalice, ali sigurno ima poteškoća sa sluhom jer je cijela zgrada čula. Nekada mi čak i glava krene da potvrdi, ono, empatično se ufuram i iživciram kakve sve bezveznjake među poslovnim suradnicima ima moj susjed. Pozdravimo se, naravno, i ja bih vrlo rado da na tome i ostane, ali on je nešto ambiciozniji. Kako poslovnim carstvom upravlja iz dvorišta, a na pićence se odlazi okrijepiti preko puta ceste, sretnemo se najmanje dva puta dnevno. Ni onih dana kada su padale granate po vinkovačkim cestama, nisam koristila toliku dozu opreza. Tiradu njegovih ljubaznih poziva mogu izbjeći jedino da potrčim, što mi se čini nepriličnim, ili da šmugnem što je naivno i pomisliti jer čovjek stvarno ima nadrealne glasovne mogućnosti: Susjedica, eee, aj na piće, aj! Šta kurac radiš, e, profesorica, znam ja kakve ste, krv sam pišo zbog škole…

Uspjela sam, međutim, evo kako. Skromni šoping, jedini kojem sam sklona, izvukao me iz stana na pasjoj vrućini, da osvježim duh i tijelo pivom i pljugama, pa da se čila mogu vratiti pisanju. U klimatiziranom Konzumu zatekla me gužva i nervoza, potaknuta valjda biometeorološkim stanjem. Blagajnica srednjih godina, koja sigurno želi ići na more, izgledala je toliko iscrpljeno kao da će se srušiti svakog trenutka, a mušterije su je bezdušno maltretirale glupim pitanjima, koliko košta i ovo i ono, i zašto je sve tako skupo i zbog čega je taj i taj proizvod na sniženju, a drugi nije... Došlo mi je da uletim na lice mjesta i sve ih rastjeram, ali je ona istreniranom strpljivošću kucala po kasi i blaženo se osmjehivala kao da ju timare lepezom i rashlađenim cocktailom Slavica i muž joj na rođenoj jahti.

TOČKA NOVI RED: MRAK KAPITALIZMA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.