Mira FURLAN
PISMA IZ AMERIKE
NAGRADA ZA PATNJU
29. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ljudi se, dakle, dijele na one koji su otišli i one koji su ostali. Provalija koja ih dijeli često se čini nepremostiva. Bez obzira na okolnosti koje su dovele do ovog ili onog životnog izbora, i kod jednih i kod drugih postoji potreba da svoje iskustvo istaknu kao jedino vrijedno i da iskustvo onih drugih omalovaže. “Tebi je bilo lako, ti si glumica”, rekao je nedavno jedan uspješni odvjetnik koji je ostao jednoj glumici koja je otišla. “Što sam ja mogao raditi u stranom svijetu?” Glumica ga je gledala u čudu: činilo joj se da bi njemu vjerojatno bilo mnogo lakše nego što je to bilo njoj. Ali shvatila je da je svaka daljnja rasprava bespredmetna: a) nije više bila spremna učestvovati u beskonačnom vaganju/mjerenju težine odnosno lakoće svojeg i tuđih života; b) na drugoj strani nije bilo pravog interesa za njeno iskustvo.

Uopće, ustanovljavam da zanimanje za iskustvo emigracije ne postoji kod onih koji su ostali. “Kad si došla i kad ideš?”, glavno je pitanje koje se postavlja emigrantu - privremenom povratniku. Kao da jedva čekaju da taj privremeni povratnik ponovno ode, da im se izgubi s očiju, da ih prestane podsjećati na ono čega se ne žele sjećati, uključujući vlastitu (i kolektivnu) odgovornost za odlazak dotičnoga. Pitanje “Kako si?” rijetko se postavlja jer bi odgovor obvezivao na pravo slušanje, a spremnost za to ne postoji. Ako se to pitanje nekim čudom zadesi, emigrant ne može a da s druge strane ne osjeti prešutnu molbu (zahtjev?) za brzim, površnim odgovorom koji će odisati tzv. pozitivnom energijom. U protivnom dotični će emigrant biti proglašen paranoikom, depresivcem i osobom koja uporno “igra žrtvu”, te oko sebe širi razornu negativnu energiju. Ako spomenuti emigrant slučajno dolazi iz Amerike i ako je već beskrajno umoran od lica razvučenih u dobro uvježbane osmijehe i uvijek istih entuzijastičkih odgovora (od “Great!”, “Fantastic!”, “Phenomenal” do “So good it hurts!” kao što je govorio moj američki poznanik), ako taj nostalgični emigrant još gaji iluzije da su u njegovoj staroj domovini barem osmijesi pravi, prijateljstva duboka i odnosi iskreni, onda neka odmah spakira kofere i vrati se natrag. Ne, nikoga od onih koji su ostali zapravo ne zanima kako je njemu.

Kundera u svojoj zadnjoj knjizi “Neznanje” piše o tome kako emigrant–povratnik neprestano osjeća prisilu da priča sretne priče o veličanstvenim uspjesima i ogromnim novcima. Nije dopušteno govoriti o osjećaju gubitka identiteta koji dijele i oni kojima “ide” i oni kojima “ne ide”, o osjećaju egzilanta–emigranta da mu je život iznenada postao nejasan kao što su to nejasni snovi (o tome piše Dubravka Ugrešić), da se neprestano i uglavnom neuspješno trudi razotkriti zapletenu, skrivenu, iznenada nerazmrsivu nit vlastitog isprekidanog života, da ga muče pitanja diskontinuiteta, besmisla, bezrazložnosti vlastitih akcija, da mu se čini da je život izgubio stabilnost, logiku, dramaturški luk, priču, da mu se čini kao da lebdi na letećem ćilimu iz neke čudne, snovite, nepromišljeno napisane bajke... Čini se kao da ništa više nije stvarno, kao da se ni za što više ne možeš uhvatiti, ni na što osloniti...

PISMA IZ AMERIKE: NAGRADA ZA PATNJU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.