Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU

29. srpnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Otkad nas je Tatjana Jurić upozorila da u Namibiji “čovjeka može zaskočiti đepard”, odlučili smo u širokom luku zaobilaziti Afriku i – RTL. Od blentavog izgovora osobno zazirem koliko i od beštije koju je Tatjana tako maštovito poenglezila, iako je rječnici bez iznimke bilježe pod natuknicom “cheetah”. Čita zvana đepard, inače opasna po tome što je brža od mog auta, još nas jednom podsjeća na manjkavosti kadrovske politike kojoj se priklonila najnovija ovdašnja televizija. RTL, naime, pred kamere stavlja zgodne, a iza kamera školovane; kad školovanima počne teći godišnji odmor, zgodni se nađu sami s riječima koje im više nema tko protumačiti, pa trepćući slatkim okicama plaše gledateljstvo. Neukost zastrašuje, doista, osobito ako su pandže najkrvoločnijih žitelja crnoga kontinenta – budimo realni – ipak daleko. Do jeseni, kad očekujemo povratak Jurićkinih urednika, izbjegavat ćemo dakle jedini program na kojemu čovjeka mogu zaskočiti đepardi, a možda i đorile, đazele i sl.

Branko Uvodić, jedan od onih tamburaških fanatika koji ne umiju pojesti juhu bez prolijevanja – trzanje je zarazno, ne? – našao se prošli tjedan u Omišu. Još jedna žrtva ljetne sheme: budući da su autoriteti za klapsko pjevanje zacijelo na odmoru, festival dalmoškog višeglasja dodijeljen je voditelju s, kako rekosmo, izrazitim smislom za stihove tipa “žlica žlica tamburica”. Uvodić je siguran unutar svog miljea, obilježenog međašima slavonske folklorne stereotipije, te mu praktično nema premca u vladanju frazetinama tipa “snaše, salaši, dukati, konji vrani” itd. No Omiš ga nije volio, da parafraziram Šovagovića, zahvaljujući ponajprije enigmatičnom leksiku. Žmul, bukara i druge inačice za melankolično lokanje, kojima je festivalska ponuda neštedimice obasipala svoje fanove, te su večeri ostavili Branka Bisernicu otvorene gubice. Čovac nije razumio o čemu se poje, i to je to, prezimenu unatoč. Za razliku od njive, u vodi i oko vode on jednostavno nije doma: tu gdje barku goni penta, a ne upregnut vranac, taj vjerenik trzalice izgubljen je kao što bi, recimo, bio Edo Pezzi da mu uvale vođenje “Zlatnih žica Slavonije”. Što je, prema tome, još u startu valjalo učiniti? Poslati klapama drugog konferansjea, rekao bih, kad već Omiš nije moguće pretvoriti u selo pored Karašice. Da ne mičemo more, po principu humanog preseljenja, jeftinije je seliti tipa pred mikrofonom.

Položaj je Uvodiću dodatno otežavala partnerica, neko silno kulturno purgersko djevojče koje je pobrkalo doslovce sve. Nesporazum s vrstom smotre koju vodi kulminirao je potkraj prijenosa, kad se odkantalo što se odkantati imalo. “A sada”, reče mala po svršetku glasanja, “pozivam umjetničkog direktora neka uljepša pozornicu i dodijeli nagradu!” Nato se na binu popeo ćelav dasa od brat bratu metar cvancig, u pionirski bijeloj šuljici i crnim hlačama izlizanima na turu. Gledali smo u čudu tu sliku i priliku dirigenta pjevačkog zbora, kojem su kosu prorijedile neprestane bitke s falšanim tercama, ne videći baš nekog Apolona. A tamo, najavilo ga kao prošlogodišnju ljepoticu od koje se očekuje da nasljednici preda tijaru. Ti boga, shvatio sam odjednom u čem voditeljica griješi. Ona je mislila da se bira miss Omiša!

STROJ ZA MAGLU:
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.