UBOJICA, A NE KNJIŽEVNIK

26. kolovoza, 2004.

Sva ova akademska prenemaganja oko Mile Budaka su apsolutno degutantna, jer je očito da se inicijatori dizanja spomenika ponašaju u skladu sa starom zagorskom uzrečicom: em se razmemo. Oni uistinu, pod izlikom o umjetničkom radu, dižu spomenik jednom ustaškom funkcionaru i zločincu, a ne književniku. To se vidi i iz izjave Jelke Vidaković, koja kaže da “ako je istina da je jedna žena u Slunju digla suknju i popišala se na nji'ov spomenik, onda joj svaka čast...” Kakve veze ima s književnošću to što se netko popišao na spomenik civilnim žrtvama druge etničke pripadnosti? Iste kao i ovo s Budakom, dakle nikakve. Mještani Svetog Roka to govore dosta jasno: pisat će da je bio književnik i pisac, ali svi znaju tko je, zapravo, bio Mile Budak. Meritum stvari je da je Mile Budak poznat po rasnim zakonima i nekim izrekama koje mu se pripisuju, no ona koja je nedvojbeno njegova je ona o “trećini Srba koje treba pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu potjerati”. Ta je izjava najpoznatije njegovo djelo, poznatija je od “Ognjišta”.

Tu, međutim, nije riječ o poštapalici koja bi bila izrečena u nekoj opskurnoj ličkoj birtiji, već o političkom programu kojega se NDH držala od početka do kraja svog postojanja. I njemu, kao i nacističkim zločincima, nije bilo suđeno zato što je nešto rekao nego zato što je dolaskom na vlast dobio priliku provesti ono od čega se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Na temelju njegovih ideja i rasnih zakona koje je potpisao, ljudi su masovno slani u konclogore gdje su uglavnom bili ubijani.

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.