IZ EUROPE U EURUPU
Drago HEDL
26. kolovoza, 2004.

- Već su nas deset puta zvali iz tvornice u Turskoj - žene ondje sjede u halama i čekaju da dovezemo tkaninu koju treba šiti. A ja im kažem, čekamo već više od 12 sati na granici i još ćemo toliko jer tako je ovdje u Hrvatskoj. I ne samo to – Bugare, Makedonce i Srbe propuštaju bez problema, a nas Turke drže. Stop, nema dalje, kažu i drže nas satima i satima. I ne zanima ih što naša ekonomija zbog toga trpi. Nikad vi nećete u Europsku uniju, baš kao ni mi – govori nam jedan turski vozač, dok dvojica njegovih kolega sve potvrđuju kimanjem glava

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Granica između Hrvatske i Srbije i Crne Gore, ona kod Bajakova, na nekadašnjoj autocesti Bratstva-jedinstva, čista je egzotika. Dok kroz 25 zemalja Europske unije granicu prelazite a da toga niste ni svjesni, jer sve što je potrebno jest da malo usporite vožnju, između Bajakova u Hrvatskoj i Batrovaca u Srbiji i Crnoj Gori, granica se osjeća u punom značenju te riječi, gotovo kao u vrijeme kad je Stari kontinent bio oštro podijeljen željeznom zavjesom, na europski socijalistički Istok i kapitalistički Zapad.

Kilometarske, nepregledne kolone u kojima vozila jedva mile, gdje se na prelazak granice čeka pet-šest, nekad i više sati, gdje procedura prelaska granice s izdavanjem viza, naplaćivanjem, mijenjanjem novca i izvraćanjem, ispunjavanjem obrazaca i štambiljanjem putovnica, carinskim pregledima… traje i po deset-petnaest minuta – uobičajen je slika, naročito za vikenda, svakog srpnja i kolovoza. Već kad kod Županje siđete s četverotračnog autoputa i preostalih 30-ak kilometara do granice vozite starim trakom (planirano ja da izgradnja preostalog dijela, od Županje do granice, počne iduće godine), osjetit ćete svu egzotiku graničnog prijelaza Bajkovo, koji izniče iz spačvanskih hrastovih šuma što ga okružuju.

Upečatljiv trag smeća

Tone i tone odbačenog smeća – plastičnih boca, kojekakve ambalaže, staklenki, kutija, vrećica, papira, trulog voća i otpadaka hrane – protežu se kilometrima. Koševi su postavljeni tek neposredno pred granicu, a kako se kolona vozila proteže i desecima kilometara, putnici baš nisu raspoloženi da otpatke tako daleko voze. Zato ih bacaju uz cestu, urezujući upečatljiv trag uz put kojim su prošli.

U subotnje kolovosko jutro, kad je oko 10 sati temperatura već iznad 30 stupnjeva Celzijevih, s obećavajućih 35 i više iza podneva, negdje na polovici desetkilometarske kolone, zatičemo tursku obitelj koja se negdje iz okolice Hamburga uputila prema Izmiru. Stigli su pred Bajakovo negdje oko dva u noći i čekaju već osam sati, vrijeme za koje u Europi, vozeći kako oni voze, mogu prevaliti gotovo tisuću kilometara. U automobilu četvero djece, sve jedno drugom do uha, čupavi i neumiveni, polugoli. Najmlađe, nema ni godinu, plače od umora i vrućine.

- Ovog nema nigdje, kaže otac obitelji koji se predstavio kao Hasan. - Svake godine ista priča na ovoj granici, bez deset sati čekanja ovdje se nikad ne prolazi. On i mnoštvo njegovih zemljaka odlaze na odmor u domovinu i svaki im put, kaže, to prisjedne. Dok se voziš Europom, kaže Hasan, sve ide brzo i glatko, ali kad dođemo ovamo - čekanje, kolone, birokracija, neka pravila koja nigdje u svijetu ne postoje.

Niko Babić, voditelj smjene granične policije na Bajakovu, kaže kako se vozači i putnici neopravdano ljute na hrvatske policajce i carinike. “Što se nas tiče, problema nema”, veli on. Problem je na drugoj strani, u Srbiji. Ondje vozila propuštaju u samo dvije kolone. Vidite i sami gdje se stvara čep, no vozači to ne znaju ili vide tek kad dođu na samu granicu.”

IZ EUROPE U EURUPU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.