Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
26. kolovoza, 2004.

POKUŠAJ UBOJSTVA PISCA JOSIPA MLAKIĆA KAO IRELEVANTNA VIJEST

KONJSKE SAGE
Viktor IVANČIĆ
26. kolovoza, 2004.

Nije li društvena patologija provincije sasvim generalna priča? Nije li Josip Mlakić u Hrvatskoj zavrijedio da bude vijest, ne samo kada prima književnu nagradu, već i kada biva izložen najbrutalnijem zlostavljanju? Zašto bi bilo "normalno" da ga baraba, zato što je drukčiji, pritom još i uspješan, naprosto želi smlaviti?

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Koliko se iz škrtih novinskih izvještaja dalo razumjeti, atentator na Josipa Mlakića – pisca iz Uskoplja, autora nagrađivanih romana "Kad magle stanu" i "Živi i mrtvi" – za svoj nasrtaj nije imao nikakav drugi motiv osim činjenice da je Mlakić u tome Uskoplju ponešto drugačiji nego što to propisuju lokalni stereotipi: nekakvo strano tijelo nesraslo s duhom provincije i sustavom vrijednosti koji je logikom svakodnevnog življenja ustanovljen kao vladajući.

Prema Konstantinovićevoj "Filozofiji palanke", strano se tijelo i ne tretira kao tijelo – štoviše, upravo njegova "stranost" oduzima mu svojstva ravnopravnog člana plemenske zajednice, a time i delegitimira za sudioništvo u kolektivnim ritualima – pa se nasilje nad njim obično ispostavlja kao nužnost, a ne kao delikt. To što je pisac po svim formalnim obilježjima domaći čovjek, ne olakšava teret prokletstva niti razblažuje sramni biljeg različitosti, dapače, žig će se udariti s dodatnom strašću. Izdati duh provincije – svjesno ili ne, zbog namjere ili sudbine – grijeh je za koji se ne priznaju nikakve olakotne okolnosti.

Povlašteni kokošari

Mlakićeva ratna proza, na primjer, mnogo je više gorka nego herojska, njegovo tematiziranje rodoljublja postavlja znatno više upitnika nego uskličnika, njegov odnos prema općim mjestima nacionalne romantike takav je da ih – običnim provlačenjem kroz blato stvarnosti – neumoljivo demitologizira, temeljna emotivna stanja kojima se bavi nisu euforična već tjeskobna, ukratko, ono što on piše umnogome odudara od onoga što bi se, prema nepisanoj dogmi, trebalo misliti, ne samo u Uskopljima, ali valjda pogotovo tamo. Pritom je Mlakić za svoj rad priskrbio i neka javna priznanja, pa je u svojoj neušemljenosti još i iritantan. Da je neuspješan, a to će reći sličniji ostatku plemenskoga bratstva, bio bi pouzdano zaštićeniji.

Mlakić kaže kako napadača nikada prije nije vidio, niti je znao o kome se radi. Prije nego je pokušao prijeći ulicu, ugledao je automobil udaljen pedesetak metara koji se sporo kretao. Kada je stupio na cestu, automobil je povećao brzinu i jureći nasrnuo na njega, pa se šokirani pisac u posljednji trenutak uspio zakloniti u ruševine pored ceste. "Ne znam kako to nazvati nego pokušajem ubojstva." Deset minuta kasnije atentator iz automobila – stanoviti Dalibor Nikolić zvani Daćo, okorjeli lokalni kriminalac – prišao mu je kod novinskoga kioska, te zaprijetio da će ga ubiti i dignuti mu kuću u zrak. Priveden je u policijsku stanicu da dâ izjavu, a odmah zatim pušten na slobodu. "Saznao sam da je protiv toga istog Dalibora dosad pokrenuto jako puno prijava, ali tip očito ima svoje zaštitnike... Ono što me najviše zaprepastilo jest činjenica da sam vrlo brzo shvatio da su kokošari u našem gradu svojevrsna povlaštena klasa."

KONJSKE SAGE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2022 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA