KUMROVEC NA VODI
Bojan MUNJIN
26. kolovoza, 2004.

"Play Beckett" - predstava bez klimaksa i poante - izvukao je iz socijalističke ropotarnice ogledne primjerke, pobrisao s njih prašinu i tako postao svojevrsni Kumrovec na vodi: ako ubacite žeton, pokazat ćemo vam kako je bilo, a u pauzi se poslužite hladnim pivom i čipsom. Nije baš korektno, ali je efektno

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Postoji li ikakva veza između Samuela Becketta i Aleksandra Rankovića? Prvi je svojim junacima, skitnicama čiji je glavni problem što se nisu ubili još onda kada su pristojno izgledali, dodijelio manjak sudbine, a drugi je svoje žrtve – kao gospodar života i smrti golootočkog gulaga - sudbinom toliko opalio po glavi da je njih oko četiri tisuće na otoku i skončalo. Iz nekog su razloga voditelji Teatra Ulysses povjerovali da će veza između Beckettova antologijskog Godota i tragedije političkih kažnjenika, optuženih za simpatije prema Staljinu, uroditi provokativnom dramom i tako je na Brijunima, u režiji Rade Šerbedžije i u dramatizaciji Borislava Vujčića, nastao Play Beckett. Operacija na žalost nije uspjela.

Da bi se odgovorilo na pitanje što nama Goli otok znači danas, mora se premostiti pedeset godina u kojima su nestali i Staljin i Marx i komunizam i u kojemu je raspirivanje bratstva i jedinstva u međuvremenu proizvelo jedan mali prljavi rat svih protiv sviju. Dogodilo se još nešto vrijedno kazališne predstave što je brijunski Beckett ignorirao: zaboravili smo da smo u komunizmu ikada živjeli i da su mnogi od nas na partijskim sastancima nešto trkeljali i da smo zbog nekakve moralno-političke podobnosti nekada pišali krv. Uvaljeni u fotelje trećeg tisućljeća, ne primjećujemo pod nogama pucketanje impregniranih duša svih onih kojima smo došli glave i sasušenu pljuvačku svih nesuvislosti koje smo izgovorili.

Plitka memorija

Ta plitka memorija u kojoj je pobrisano tisuće mrtvih da bi isplivalo pola milijuna nezaposlenih koji su opet zaboravljeni da bismo se sjetili kako smo još nedavno pljeskali nacionalnim herojima na trgu i urlali pred televizorima, tražeći da se ide do Drine - ne može se prevladati tek jednim dramskim komadom, doduše planetarnih razmjera. S obzirom da je sam Beckett u svoje vrijeme morao slati pisma zbunjenim direktorima kazališta koji nisu znali kako igrati Godota s upozorenjem da njegovi junaci nisu simboli ni predstavnici nikoga i ničega osim sebe samih, postavlja se pitanje koga čekaju Vladimir i Estragon na Golom otoku? Crvenu armiju? Pad komunizma? Pomilovanje?

Koga uopće mogu čekati ljudi koji su u procesu preodgajanja pretvoreni u moralne krpe, osuđeni da se međusobno proždiru kao miševi i koji su se od srama ubijali neposredno prije puštanja na slobodu? Play Beckett naštetio je i Godotu i žrtvama golootočke torture jer je stavljajući glumcima u usta tekst bez identiteta učinio od njih morbidne manekene tragedije jednog političkog trenutka. Da bi se izveo taj sitni vez beščašća od prvih udarničkih znački, preko paničnog presvlačenja kaputa koji su se ubrzo natopili krvlju u ranim devedesetima, do bechtelovskih dana, ne pomaže ni Samuel Beckett ni kompletna povijest suvremene drame već punokrvni domaći tekst koji, kako je to u našim malim zemljama već slučaj, još nije napisan. Čuvari logora za etničko čišćenje u posljednjim ratovima, svi odreda odlični učenici partijskih škola od Vardara pa do Triglava, glavinjaju okolo dokazujući svoju nevinost, a njihove žrtve traže svog pisca, glumce i smiraj pod čempresima.

KUMROVEC NA VODI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.