TKO PLIVA ZLO NE MISLI
Tatjana GROMAČA
26. kolovoza, 2004.

Trema i napetost šire se kampom "Stoja" poput virusa. Sudionika maratona ima oko stotinu i pedeset, došli su iz raznih krajeva Hrvatske, a neki čak i iz inozemstva. Čvrsto stežu plivačke naočale u rukama. Na mišicama imaju ispisane brojeve – svaki sudionik maratona mora uplatiti “startninu” u iznosu od 50 kuna – zauzvrat mu jedna gospođa debelim flomasterom ispisuje natjecateljski broj na mišicu. Red za ispisivanje brojeva sliči na redove za davanje krvi ili mjerenje tlaka

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nedjeljno je jutro, puno smirene pribranosti nakon razularene, subotnje noći prije. Čini se kao da još svi spavaju, osim preprodavača voća i povrća, takozvane “zelene mafije”, koja budno čuči pored limenih kioska na uglovima stambenih naselja. Ljeto je na svom vrhuncu – oni koji su mu privrženiji, slijepo drhture od pomisli na njegov nagli pad, koji će se desiti već nakon prve “jače kiše”. U svakom slučaju, ono što je od ljeta preostalo, trebalo bi dostojno iskoristiti, na najbolji mogući način. Ali kako?

- Plivati! - uzvikuje naš prvi jutarnji sugovornik, debeljuškasti vlasnik kafića uz more. - Nema boljeg načina da uživate u ljetu nego da plivate! Zdravlje, relaksacija, tjelesna i duhovna! Pogledajte samo moje noge, kako su fino očvrsnule od plivanja! Salo je nestalo, sve se pretvorilo u mišiće! - slavodobitno uzvikuje.

Spuštamo pogled prema dva natečena buta u plastičnim natikačama marke “Sport”. Naš sugovornik stoji u čvrstom, raskoračnom stavu, jer mu plivački razvijeni mišići drugačije ne dozvoljavaju.

Nalazimo se u kampu “Stoja” u Puli, koji je danas prava antiteza jutarnjem nedjeljnom mrtvilu. Devet je sati izjutra, mnogi još nisu niti doručkovali, a ovdje je tolika vreva, buka i galama da se jedva uspijevamo pribrati u tom ljudskom košmaru. Probijamo se kroz obnažena ljudska tijela, obučena samo u kupaće gaćice ili jednodijelne plivačke kostime. Tijela se kreću, savijaju u polulukove, iscrtavajući svojim gornjim dijelom nevidljive elipse i polukružnice. Naime - u tijeku su pripreme za tradicionalni, dvadeset i peti plivački maraton, koji samo što nije počeo.

Potencijalni favorit

- Mama i ja takmičimo se prvi put – izvještava nas Tea, stara negdje - cirka dvanaest godina. – Ja idem u plivački klub pa sam možda u malo boljoj formi. Ali, nikad se ne zna, možda bi mama ovaj put mogla iznenaditi i stići prije do cilja!

Iz “maminog” pogleda iščitavamo određeni stupanj uzbuđenosti, tj. pozitivne treme. Oko nje su njezine kolegice s posla, došle su je bodriti. Mama bi stvarno ovaj put mogla iznenaditi.

- Daću sve od sebe! - govori mama i maže se gelom od nevena, preventivna zaštita od mogućeg susreta s meduzom.

- Staza je duga 1850 metara, nadam se da ću ju uspjeti proći za najviše četrdeset minuta! Uh, vidjet ćemo!

Nije samo gospođa mama uzbuđena. Trema i napetost šire se kampom poput virusa. Sudionika maratona ima oko stotinu i pedeset, došli su iz raznih krajeva Hrvatske, a neki čak i iz inozemstva. Stoje u grupicama ili izdvojeno, sa strane. Čvrsto stežu plivačke naočale u rukama. Na mišicama imaju ispisane brojeve - svaki sudionik maratona mora uplatiti “startninu” u iznosu od 50 kuna - zauzvrat mu jedna gospođa debelim flomasterom ispisuje natjecateljski broj na mišicu. Red za ispisivanje brojeva sliči na redove za davanje krvi ili mjerenje tlaka.

TKO PLIVA ZLO NE MISLI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.