ŠEKSOV USTANAK PROTIV USTAŠA

- U zaklon! Brže! – podviknuo je kurir Novica trenutak-dva prije no što je na proplanku pred nama kao iz zemlje iznikla ustaška ophodnja.

Poskakali smo kamo je tko stigao i glava zarivenih u otpalo lišće slušali bahato cerekanje i pijanu pjesmu nezajažljivih koljača u crnim odorama. Radovali su se jer je Ustaški narodni krugoval tog jutra javio da su redarstvenici negdje kod Tušilovića uhitili Jadranku Lozovinu-Kosor, jednu od vodećih drugarica u antifašističkom pokretu, ženu koju zbog njezine skrbi za svakoga borca resi nadimak Partizanske Majke. Odmah je prepraćena u zloglasni ustaški logor u Remetincu kojim zapovijeda, kako je kazano na Krugovalu, "dojučerašnji zatočenik svrgnutih eurokomunističkih vlastodržaca i živa legenda ustaškoga pokreta" Dinko Šakić. U istom je logoru odmah po uspostavi nove Nezavisne Države Hrvatske završio i vođa Hrvatske briseljačke stranke Zladko Tomček jer je odbio ponudu ustaških vlasti da kao osvjedočeni antikomunist surađuje s njima.

- Oj Kosore, Kosore, sve se diže u gore, poklat ćemo ovih dana bandu partizana... – urlali su ustaški mračnjaci svoju krvoločnu parodiju poznate partizanske pjesme.

- Pjevajte vi, pjevajte, govna ustaška... Svanut će i vama crni petak – gnjevnim je šaptom promrsio drug Ivan Goran Jarnjak, naš čovjek za vezu koji nas je izveo iz okupiranog ali nepokorenog Zagreba i poveo nas na oslobođeni teritorij.

Čim je ustaška ophodnja zamakla duboko u šumu, pretrčali smo proplanak i sledili se od straha kada smo začuli odrješit glas:

- Stoj! Ko ide?

- Naši smo... – odgovorio je pomalo nesigurno kurir Novica.

- Čiji naši?

- Pa naši...

- Lozinku!

- Zaim Muzaferija! – ispali kurir Novica kao iz topa.

- Sto jedanaesta! Prolaz! – začu se iz gustiša, a onda pred nas iskoči stasiti brkajlija s trorogom šeksovkom na glavi. – Koga nam to vodiš?

- Nemam vremena za priču. Čekaju nas u Vrhovnom štabu – odvrati mu Novica i produži dalje sigurnim korakom čovjeka koji nezaustavljivo kroči ka slobodi.

- Oprostite na indiskreciji, ali kakva vam je ono lozinka? – upita naš fotoreporter Jurica Skrigin kurira Novicu.

Ovaj ga odmjeri od glave do pete:

- Kako ćemo mi provesti narodnu revoluciju s tako neukim novinarskim kadrovima?! Ti ćeš meni koliko sutra na moralno-političku obuku!

- Oprostite, ali ja i dalje ne shvaćam...

- Vidim da ne shvaćaš. Da si išta shvatio, odavno bi bio kod nas u šumi, a ne bi tamo po Zagrebu razvijao slike na kojima ustaška banda nateže pjevačice!

- Daj, Novice, ne gnjavi! Objasni malome kad te lijepo pita – uplete se drug Ivan Goran Jarnjak.

- Dobro, jesi li gledao "Bitku na Neretvi"? – pomirljivije će Novica.

- Naravno da jesam – odgovori Jurica.

- Kad jesi, sjećaš li se onda Zaima Muzaferije?

- Bolje se sjećam one, kako se zvala, Sylve Koscine... - šeretski će Jurica.

- Može li bez niskih i neumjesnih aluzija na račun naših drugarica? – ukori ga Novica.

- Može, oprostite...

- U kojoj minuti filma gine Zaim Muzaferija?

- Otkud bih to znao...

- E vidiš, druže, to mora znati svaki svjestan borac! Zaim Muzaferija gine u 111. minuti. Zapamti to!

Bilo je to prvo fascinantno otkriće usred šume: hrvatski partizani nisu skupina polupismenih radnika i seljaka, kakvima ih uglavnom predstavlja zapadni tisak, nego visoko osviješteni borci za slobodniji i pravedniji svijet, za svijet u kojemu će civilizacijske stečevine nadvladati ognjištarsko barbarstvo kakvo propovijedaju "promidžbeni" serviseri ustaškoga režima.

Zaneseni takvim razmišljanjima stižemo pred špilju u kojoj se smjestio Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske na čelu s drugom Vladimirom Šeksom. Nakon ustaškoga puča u Svetome Roku, drug Šeks je pozvao sve napredne snage u Hrvatskoj da se najodlučnije obračunaju s povampirenim avetima prošlosti. No, kako u domobranskom Zagrebu nije sazrela situacija za općenarodni ustanak, drug Šeks je sa svojim najbližim suradnicima napustio grad i u jednoj šumi kraj Siska formirao sada već legendarni Prvi SIS-ovački partizanski odred. Fašističke su vlasti raspisale tjeralicu za partizanskim vođom, obećavši 100 tisuća reichsmaraka u zlatu onome tko ga izruči živa ili mrtva. Takav se, srećom, još nije našao...

- I neće! – odlučno kaže drug Šeks dok mu pokazujemo tjeralicu skinutu s jedne bandere na Trešnjevci. – Napišite slobodno, drugovi novinari, u tom vašem Tromblonu da Vladimir Šeks ni živ ni mrtav neće pasti u ruke zlotvorima! Neka ta zapadna javnost, koja nijemo promatra našu borbu, zna da se u ovim našim šumama brane interesi slobodnoga svijeta! I da će se ti interesi obraniti! Poznato mi je da su neki na Zapadu nasjeli ustaškim podvalama da se oni kao bore za lijepu književnost i ostale dosege zapadne civilizacije, ali takva propaganda neće biti duga vijeka. Naročito ako vi, druže, budete pazili što pišete!

- U zapadnim listovima se moglo pročitati da ste vi sovjetski agent... – pokušavamo zametnuti ekskluzivni razgovor s najtraženijim gerilcem suvremene Europe.

- Čujte, pisalo se i da sam ja agent Sova, pa me onda ne čudi da se piše i to kako sam ja agent Sovjeta... A gdje su vam, druže, molim vas lijepo, danas ti Sovjeti? U Kremlju možda? Pa tamo su prodane duše koje bi čitav historijski tijek klasnoga oslobađanja zamijenili za rezervni kotač Rolls-Roycea ili Hummera!

- U zapadnom se javnome mnijenju počesto čuju prigovori na metode vaše borbe. Neki vas i vaše partizane čak nazivaju teroristima...

Drug Šeks nas osupnuto prostrijeli pogledom svojega desnog oka koji se karizmatično ukrstio s pogledom lijevoga negdje pred nepokolebljivom rumeni njegova nosa:

- A što smo trebali?! Držati recitale i svečane akademije dok nam ustaška bagra podiže spomenike prononsiranim krvolocima?! Lako je sjediti po europskim salonima dok ti Diana Krall prebire po glasoviru...

- Nećemo Kralla, oćemo Puentea Tita, narod se pita! - usklikne bradati mladić koji je dotad tiho sjedio u uglu i cjevčio limenku Red Bulla.

- Sine, molim te... – očinski nježno ga ukori strogi ali pravedni partizanski vođa. – Dakle, lako je onima u Bruxellesu držati moralno slovo dok im ustaške bande ne zapjevaju pod prozorom...

- Otvor', Prodi, kapiju, man' se Očenaša, evo mene i mojih ustaša... – posprdno zapjeva mladac iz ugla.

- Sine, lijepo te molim... Koliko sam ti puta rekao da je ovo narodnooslobodilačka borba a ne rave-party ili nekakva takva zajebancija?!

- Okej, neću više... – obeća mladić i srkne gutljaj Red Bulla.

- Ako sam dobro shvatio vaše zamjerke Europi, čini mi se da bi dio njih mogao biti adresiran i na izbjegličku vladu u Bruxellesu... – vraćamo se na naš ekskluzivni razgovor.

- Ne, nipošto! – kategoričan je drug Šeks. – Ja znam da drug Sanader samoprijegorno radi na širenju istine o našoj borbi. A i vama je valjda jasno da se rat protiv ustaša ne vodi samo u šumi.

- Jasno je to, ali neki promatrači tvrde da drugu Sanaderu otežavate posao svojim nepromišljenim akcijama na terenu...

- Kakvim nepromišljenim akcijama?

- Pa shvaćate valjda da zapadna javnost i vlade demokratskih zemalja ne mogu blagonaklono gledati na rušenja crkava...

- Stanite malo! Ta crkva u Svetom Roku stradala je kolateralnom greškom. Naši su hrabri diverzanti stavili pod Budakovu spomen-ploču dvije štruce eksploziva više no što je trebalo i...

- Ali ipak, crkva je crkva...

- Pa kad je crkva, kako vi kažete, crkva, zašto onda nije uklonila taj spomenik ili se ogradila od njega? Dosta je meni crkvenoga dvoličnjaštva! – povika drug Šeks i lupi šakom o stol.

- Ne želite valjda reći da se crkva otvoreno stavila na stranu povampirenoga ustaštva?

- Ne, naprotiv. Ja želim reći da se crkva nije otvoreno stavila na stranu ustaštva.

- Pa u čemu je onda problem?

- Problem je u tome što se nije stavila otvoreno, nego onako po svome starome običaju.

- Sva istraživanja govore da većina stanovništva u vašoj zemlji podupire crkvu. Bojim se da ovakvim izjavama nećete steći njihovu naklonost...

- Samo se vi bojte. Da se ja ičega bojim, ne bih bio ovdje gdje jesam – odvažno će neustrašivi vođa hrvatskih partizana.

- Sada stižemo do najneugodnijeg pitanja, koje se tiče vaše političke prošlosti. Poznato je da ste svojedobno koketirali s ustašama i malo je kome zapravo jasno kako ste se i zašto pretvorili u njihova zakletog neprijatelja...

- Odmah da vam kažem: to pitanje za mene nije ni najmanje neugodno. Mi smo ustašama još 1990. kazali da su dobrodošli u Hrvatsku ako će gledati svoja posla i baviti se onim što najbolje znaju. Dok su se držali toga, s njima se moglo najnormalnije surađivati. Međutim, oni su se polako počeli petljati u sve i svašta, a kada su se dirnuli u književnost, e to je bila kap koja je prelila čašu! Da im se tada nismo suprotstavili, oni bi raširili svoje pipke i na enigmatiku, pčelarstvo, nutricionizam i tko zna što sve ne!

Po završetku ovoga ekskluzivnog razgovora, drug Šeks nas je poveo u obilazak partizanskih jedinica pri Vrhovnom štabu. Dirljivi su bili susreti iscrpljenih ali i dalje jednako odlučnih partizanskih boraca s vrhovnim komandantom. Ranjenik Luka Bebić, kojemu je ustaška granata raznijela obje knjige, leži u improviziranoj partizanskoj bolnici i jedva čeka da mu zacijele teške ozljede, pa da rame uz rame sa svojim drugovima krene u nove akcije protiv crnokošuljaša i crnomantijaša:

- Dušmani su me obogaljili, ali me nisu ubili. Živim za dan kada ćemo na bijelim konjima ujahati u Zagreb i kada ćemo, nakon oružane borbe, pristupiti stvaranju pravednijega društvenog poretka.

- Kaži mu kako će se zvati taj poredak – osokoli vrhovni komandant ranjenoga druga.

- Signatura proletarijata! – ponosno će ranjeni drug.