POLUKREVETNI PANSION

Dragi Džordž,

Jedna od najljepših strana mog zaposlenja u Bosni je da vikend možeš provesti u Hrvatskoj. Hrvatska obala je prelijepa, i jedina mana su joj turisti iz Bosne. To su ljudi koji nemaju novca za hotele i privatni smještaj u kućama uz obalu, a često ni za kakav smještaj, pa ostvaruju noćenja u kućama svojih bosanskih rođaka i prijatelja. (U Jugoslaviji je veliki broj ljudi iz unutrašnjosti gradio vikendice na Jadranu. Zemljište dalje od mora nije bilo skupo, a kako su u socijalzmu plaže bile besplatne - čak i one koje pripadaju hotelima! - te su kuće zaista gradili najobičniji radnici.)

Oni, ljudi iz tih kuća, iz praktičnih razloga (udaljenost kuće od obale, ili prevelik broj rođaka u kući, ako je kuća bliže moru) cijeli dan provode na plaži.

Jako dobro su organizovani. Ustaju vrlo rano, i peškirima zauzimaju najbolja mjesta uz more. Poslije ih cijeli dan moraš preskakati. Na peškiru jedu, na peškiru spavaju, na peškiru igraju karte, na peškiru čitaju novine, na peškiru ližu sladoled... Kad izgore na suncu, onda samo pređu ispod peškira. Mislim da ima familija koje prostru peškire u junu i mijenjaju se na njima do septembra.

Peškir napuštaju samo nakratko, da popiju pivo ili kafu. Onda na peškir stave kamenje, da im ga vjetar ne odnese.

Iako su u Hrvatskoj uz plaže toaleti čisti i besplatni, ovi ljudi ih koriste samo u krajnjoj nuždi. Malu nuždu obavljaju u moru. Nisam bio siguran u to dok nisam vidio njihovu djecu koja čuče u plićaku skinutih gaćica.

Pošto jedu na plaži (a jedu nekoliko puta dnevno!), oni vrlo brzo napune korpe za otpatke. Kad smeće više ne mogu stavljati u korpu, oni ga nastave ostavljati na nju. Opuške, u strahu od požara, zatrpavaju pod šljunak na plaži.

Naravno, ove su pojave najuočljivije u mjestima blizu granice sa Bosnom. Ako ideš dalje na sjever, ili na ostrva, možeš ući u more bez preskakivanja tijela koja se sunčaju.

Sakib me uvjerava da je na crnogorskom Jadranu još gore. Tamo u toaletima nema papira. (Što je bolja varijanta. Gora je da nema toaleta.) Veliki problem je voda. Navodno, moraš stati u red u ponedjeljak da se istuširaš u petak.

Razmišljao sam kako otjerati ove primitivce a da cijene ostanu iste. (Meni to sada nije skupo, ali šta kada prestanem raditi u Bosni?) I smislio sam. Trebalo bi pojačati kontrolu na granicama. Otprilike kao sa tuševima u Crnoj Gori: da Bosanci moraju krenuti na put u ponedjeljak, ako žele stići na more u petak. Možda im ponovo treba uvesti vize. Ili im tražiti da uz sebe imaju neku veliku sumu novca, što je za njih nemoguće, osim ako ne uzmu neki izuzetno nepovoljan kredit.

To bi ih uputilo na jedini bosanski grad na obali: Neum. Ime grada znači: nemati pamet.

Mislim da im ime pristaje, ali javno to naravno nikad ne bih rekao. Privukli bismo ih niskim cijenama, koje bi se bazirale ne na polupansionu nego na polukrevetu. Polukrevet je idealna varijanta turizma za siromašne turiste koji cijeli dan borave na plaži. Njima bi krevet pripadao od šest uveče do šest ujutru, a od šest ujutru do šest uveče on bi se iznajmljivao mladima, koji preko dana spavaju a noći provode vani. Ne bi bilo potrebno mijenjati posteljinu, jer se svi oni mogu pokrivati vlastitim peškirima.

Zbog prevelikog broja gostiju sezona bi se mogla produžiti od aprila do oktobra. U tim mjesecima more bi se dogrijalavo nuklearnim reaktorima podmornica koje ćemo (ako Bosna pristupi savezu), servisirati ovdje.

Mali problem predstavljaju Bosanci koji imaju vikendice širom dalmatinske obale. Njih bismo poreznom politikom prema strancima uvjerili da im je jedina samoodrživa investicija prodaja tih kuća. Mislim da svi mi, koji smo žrtvovali svoje privatne živote i iz duboko humanih razloga došli da pomognemo ovoj divljoj zemlji, imamo moralnu dužnost da kupimo te kuće. Što prije to bolje, jer im cijena neće zauvijek biti ovako povoljna.