Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
MOTKA
26. kolovoza, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Dakle, to je bila ona tajna, misterij čijim sam tragom, stopama htio poći. Evo, primjerice jedne od tih slika: u rano proljeće 1945. umotan u deku sjedim na prijenosnom zahodu postavljenom ispred buchenwaldske bolničke barake, poput princa Vendôme dok je primao biskupa iz Parme. Čeljusti mi melju američke žvakaće gume, pogled mi ravnodušno luta po baraci tifusara preko puta i prema malo udaljenijem prostoru još otvorene rake masovne grobnice u kojoj poput cjepanica leže nabacana, živim vapnom prelivena trupla. Odjednom mi pozornost privuče neka iznenadna pojava: po proplanku se primiču neke dame i gospoda. Vjetar se poigrava sa suknjama; najednom se javljaju neki svečani damski šeširi i tamna muška odijela. Iza toga skupa korača nekoliko američkih odora. Upravo stižu do masovne grobnice, zanijeme, polako je obiđu po rubu. Muški šeširi nestaju s glava jedan za drugim. Poneka dama podiže svoj rupčić do očiju. Za minutu dvije potpuna, nijema nepomičnost. Zatim ukočena skupna slika ponovo oživi. Lica se okreću prema američkim časnicima, ruke se dižu i šire (...) glave se pomiču, tresu gestama negiranja. (...) i bez objašnjenja shvatio sam smisao nijemog igrokaza; da su u logor na zapovijed američkih vojnih vlasti dovedeni weimarski ugledni građani kako bi vidjeli što je učinjeno u njihovo ime. Ništa nisu znali. Nitko ništa nije znao."

Tako piše Imre Kertész, mađarski pisac i nobelovac, prošao i Auschwitz i Buchenwald, i stvorio veliko djelo o čovjeku bez sudbine. On, međutim, ne istražuje krivnju jer jedino u nju, krivnju, i vjeruje. On ne daje popust nijednom od dva totalitarizma 20. stoljeća – nacizmu i komunizmu – u kojima je njegova domovina Mađarska ili sudjelovala, kao suradnica nacizma, ili trpjela pod ruskim komunizmom.

Kertész ne moralizira, on samo, lišen patetike i velikih riječi, ustrajno podsjeća na rasap ljudskog ega u zlim vremenima totalitarizma. I upozorava.

Je li Kertészov kolega po struci, akademik Ivan Aralica, ikada posjetio hrvatski Buchenwald, logor Jasenovac? Jesu li tamo otišli, sjeli na klupu i promatrali prostor patnje i muke, njegovi kolege, takozvani intelektualci koji ovih dana traže reviziju slučaja Budak, podržavajući podizanje njegovog spomenika u Svetom Roku? Ili oni - kao i one dame i gospoda iz Kertészova gornjeg opisa, koji "nisu znali" za postojanje Buchenwalda - svojim apelom za Budaka hoće kazati kako Jasenovca nije ni bilo? Jer tobožnja dilema – spomenik književniku ili zločincu – u svojoj je suštini duboko lažna; riječ je, naime, o novom, opetovanom revidiranju ustaškog zločina čiji je Jasenovac tek najapsurdniji dio.

Pismo stotinu i nešto hrvatskih intelektualaca i ujedno mahom članova vladajuće stranke utoliko je prvenstveno ponižavajući čin, ne za njihove političke oponente, što je manje važno, nego za sve one koji su, bez obzira na svoja politička uvjerenja, spremni ušutjeti pred činjenicom Jasenovca, ili Dretelja, ili Srebrenice. Ni Kertész, doduše, nema puno iluzija o vlastitome narodu, pa ipak tamo u Mađarskoj ne podižu se spomenici suradnicima nacističke Njemačke.

GLEDE & UNATOČ: MOTKA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.