Milan GAVROVIĆ
PREVO
INTERESI
26. kolovoza, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kakva je to ekonomska situacija koju bi umirovljenici trebali razumjeti? “Kad smo s Vladom dogovarali sporazum, oni vjerojatno nisu bili svjesni koliki je proračunski deficit...”, kaže predsjednik Stranke umirovljenika Vladimir Jordan. Dakle, riječ je o proračunskom deficitu i to onom koji je bivša, koalicijska vlast Ivice Račana, podlo, kao kukavičje jaje, uvalila sadašnjoj Vladi. Zato bi umirovljenici morali razumjeti da ona, ni uz najbolju volju, ne može pronaći novac za povećanje penzija na 50 posto prosječne plaće. Prema sporazumu, koji je Vladi osigurao tri umirovljenička glasa u Saboru, to bi se, međutim, moralo dogoditi već početkom sljedeće godine?

Ali samo desetak dana nakon što je Stranka umirovljenika iskazala razumijevanje za Vladine nevolje, objavljen je program koji predviđa daljnju izgradnju autocesta i tunela i to na pet pravaca, a razmatra se i dovršenje druge cijevi tunela Sveti Rok. Kako to da novca ima za ceste, kao i za mnoge druge skupe namjene, a nema ga za penzionere? Na to odgovara priroda politike i priroda budžeta.

Priroda je politike da priznaje samo dva motiva za podjelu budžetskog novca. To su njen interes i dovoljno jak pritisak. Vlast, dakle, financira samo ono što sama želi i ono što mora. Trećeg za nju nema. A priroda je budžeta da bude lakmus papir koji će pocrvenjeti onda kad bi trebala pocrvenjeti lica političara. U borbi za vlast može se govoriti svašta, kao što se može i obećavati brda i doline. Trenutak istine nastupa tek kad se počne raspoređivati novac. Tada se nepogrešivo vidi tko je mislio ozbiljno, a tko nije, kao i tko je zagrizao udicu, a tko je bio dovoljno mudar i jak da osigura svoj interes.

Za onaj nekadašnji HDZ, umirovljenici su još od godine 1990. bili ono treće; ni njihov interes, niti respektabilna politička snaga. Zato se odmah počeo grubo pljačkati Mirovinski fond, a istovremeno su mu dostavljeni računi i za dva nova troška; za politički nepoćudne ljude koji su otjerani u mirovinu i za žrtve divlje privatizacije, koje su “zbrinjavane” na isti način. Nakon toga uslijedio je poznati, atomski udar na umirovljenike s konca godine 1993.

Vlast je tada odlučila da zaustavi visoku inflaciju, a premijer Nikica Valentić i Tuđmanov ekonomski maher Borislav Škegro znali su da je to nemoguće bez smanjenja javne potrošnje. Ali što skresati i kome uzeti? Zbog prirode politike nije dolazilo u obzir da se dirne u ono što je bio njihov interes, a zbog istog razloga bilo je previše rizično oštetiti nekog tko bi im mogao biti opasan. Umirovljenici su, međutim, bili idealne žrtve. Stari, bolesni, uplašeni, otjerani s posla i neorganizirani. Ljudi bez moći i bez alternative, u vremenu straha i bezakonja. Istovremeno, upravo su mirovine bile dovoljno velika stavka da se jednim potezom, jednim odlučnim rezom, mogao postići potrebni efekt. Za to se čak nije tražio ni neki Aleksandar Makedonski. Bilo je dovoljno “zaboraviti” zakonsku obvezu usklađivanja mirovina s rastom cijena i to u trenutku kad je mjesečna inflacija dosegla skoro 50 posto.

PREVO: INTERESI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.