GRAD U STAROM ŽELJEZU
Igor LASIĆ
2. rujna, 2004.

Oko 1600 radnika Željezare trenutno je na godišnjem odmoru - proizvodnja je obustavljena još prije mjesec dana - i to uglavnom u svojim domovima, jer se uz prosječnu plaću od oko 2750 kuna ne može stići puno dalje. Perspektiva im je šest mjeseci zagarantiranog minimalca od oko 1500 kuna i spajanje svih mogućih praznika. Iako je prošle godine Željezara pod vlasništvom Mečelja dostizala relativno ohrabrujuću proizvodnju od 10 tisuća tona mjesečno, u modernizaciju Željezare novi vlasnik nije uložio ništa, pa ne čudi što se ukupni gubitak Mečelja u Sisku danas kreće od 20 do 30 milijuna eura

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sisačku željezaru zabranjeno je snimati. Na ulazu, pred velikom portom od zavarenih cijevi propalog socijalizma, koči se onaj znak s prekriženom starodrevnom kamerom koja više nalikuje harmonici, tako da je vjerojatno zabranjeno i sviranje. Snimiti, međutim, kao i zasvirati, nema se ovdje više ni što niti zašto. Jedina razlika u odnosu na prizor koji smo u Sisku zatekli krajem 2002. godine, dok su visoki državni krugovi ubrzavali vrtnju oko budućega strateškog partnera, natpis je s imenom te kompanije, aktualnog vlasnika, ruskog Mečelja. Firma će uskoro biti skinuta, ili će istrunuti zajedno s ostacima golemih metalurških postrojenja, jer se Rusi upravo povlače iz Siska, a za nastavak proizvodnje u pogonu što je već tri godine u stečaju i faktičkoj agoniji, nitko drugi nije zainteresiran.

Pivo na veresiju

Jedini koji su i dalje raspoloženi za metalurgiju, ustvari, radnici su Željezare Sisak, njih oko 1600. Trenutno su na godišnjem odmoru - proizvodnja je obustavljena još prije mjesec dana - i to uglavnom u svojim domovima, jer se uz prosječnu plaću od oko 2750 kuna ne može stići puno dalje. A perspektiva im je šest mjeseci zagarantiranog minimalca od oko 1500 kuna, zahvaljujući svjetlijem dijelu ugovora hrvatske države s Mečeljom. Njihova ljetna terasa tako nije na Jadranu, nego pred tržnicom u Capragu, naselju sisačkih metalaca, karakterističnom po velikom broju metalnih skulptura i art-instalacija rasutih po parkovima između zgrada.

Tamo se radnici svakodnevno okupljaju uz pivo i cigaretu; tamo smo ih, uostalom, u istovjetnom gardu zatekli i krajem 2002. godine, osim što im se u međuvremenu nakupilo još više jada i frustracije. Vrlo dobro znaju da bi političarima koji odlučuju o njihovoj sudbini bilo najdraže da jednostavno nestanu, i dičnu tranzicijsku privredu već jednom konačno rasterete od svojih bijednih egzistencija.

Da nije tako, kao što nam je rekao jedan od radnika, ne bi sisački metalci bili jedini koji su ovih godina uspjeli spojiti Dan domovinske zahvalnosti s Uskrsom, izvrnuvši tako naglavačke tradicionalni san radničke klase na ovim prostorima. Baš tim redoslijedom praznika, “pa ti računaj koliko je to mjeseci”... Prošla poslovna godina Željezare pod vlasništvom Mečelja ipak je izgledala nešto bolje, dostizala se relativno ohrabrujuća proizvodnja od 10 tisuća tona mjesečno. No, bio je to privid, jer se ruski vlasnik nije brinuo za nužnu tehnološku modernizaciju, ni za plasman proizvoda, kao niti za racionalniju kadrovsku politiku. “Vlasnika nije brinulo što će biti sa željezarom, što će biti sa svima nama. Zašto bi onda nekoga drugog zbog toga posebno boljela glava?”, rezignirano se pitaju metalci u Capragu.

Hvale nam uglas konobarice u lokalima raspoređenim po “limenkama” uz tržnicu, jer su one među rijetkima koji još imaju razumijevanja za njihovu besparicu. Naime, ovdje ljudi često piju čak i svoje dnevno pivo na veresiju, do idućeg minimalca. Konobarice će pak ustvrditi da je s bliženjem školske godine, zbog rastućih troškova za dječje udžbenike i likvidacije Željezare, promet vidno opao.

GRAD U STAROM ŽELJEZU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

KRONOLOGIJA PROPASTI

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.