KAKO I ZAŠTO (P)OSTATI BUDALA

* Tko je budala? * Što je budala? * Kakva je uloga budale u društvu? * Kome treba biti budala? * Kome trebaju budale? * Što se ovim ogledom o budalama hoće reći? * Na koga se ovaj ogled o budalama odnosi? * Tko je našarao grafit BIĆE SMO MI PAMETNI i kakve to veze ima s budalama?

Tu, svuda oko nas, s nama i u nama žive budale. A mi, mi se gonjeni strahom od Velikoga Suočenja pravimo da ih ne primjećujemo. Utopljeni u svoje tlapnje, zagubljeni na svojim stranputicama, u bjesomučnoj i uzaludnoj trci za pameću previđamo ono što nam se događa naočigled. Zatočeni u svojim snohvaticama pokušavamo odagnati stvarnost na sam rub postojanja i zajedno s njom one što je tvore. U nadnaravnim projekcijama sebe samih ne ostavljamo ni najmanje prostora budalastim bićima, kakva smo počesto i sami, a koja su odavno preplavila svijet. Osiljeni uvriježenošću floskula o ljudima kao inteligentnim stvorenjima prešućujemo činjeničnu rasprostranjenost budala (prema podacima UNESCO-a 1991. na Zemlji je živjela jedna budala po glavi stanovnika - op. ur.) i tako, premda ne hoteći, dajemo najveći mogući obol njihovoj daljnjoj ekspanziji i razvitku. Zavedeni sljeparijama Darwina, Linnéa i Brehma, s koljena na koljeno prenosimo laž o štakorima kao tobože najotpornijim i životno najsposobnijim organizmima na svijetu, a sve zapravo samo zato da ne bismo priznali kako će budale nastavati zemaljsku kuglu i kada na njoj ne bude više nikoga osim njih... Velika je, doista, obnevidjelost naša i grdni su, braćo, grijesi naši.

Ponekad se, istini za nevolju, trgnemo iz veleumne obamrlosti i tada skloni olakom ispostavljanju nenaplativih računa, za svo zlo na svijetu okrivljujemo odličnike i uglednike, dakle rijetke među nama koji su shvatili da budale - kad ih već nije moguće mimoići - valja gaziti. Pitamo ih, zapjenjeni, tko im je dao pravo da se izdignu nad sebi ravne budale, dok nam neprestano izmiče (ili pak mi izmičemo njemu) krucijalni upit: otkud budalama pravo da se podvrgavaju volji sebi sličnih, ako ne i većih, budala?!

Smućeni besciljnim kruženjem vlastitih jalovih misli ne uspijevamo doprijeti ni blizu temelja na kojima počiva ova vjekovima nadograđivana budalaština, pa nam zapretenom ostaje notorna istina po kojoj budale i ne bi bile to što jesu kada svojom postojanošću ne bi pothranjivale vladavinu izabranih među budalama. Ne možemo stoga ni dokučiti što bi se dogodilo da se nešto kojim slučajem dogodi, uslijed čega bi se budale počele ponašati drugačije nego dosad... A tada ih, tada ih više nitko - uključujući i vrhovnu budalu - ne bi mogao držati za budale!

Zaparloženi u najzabitijim zakutcima uma zaboravljamo da ni budale nisu veslo sisale. Znaju budale da - prestane li ih se držati za ono što već jesu - zapravo ostaju bez podrške. I ne samo to, nego se još moraju suočiti i s posvemašnjom krizom identiteta. A tko su tad? I što su tad? Dotle naša razvikana mudrost ne dopire, iako je i budalama jasno da moraju čuvati svoje pozicije, bilo da su nadređene ili pak podređene. Kao što je, uostalom, razvidno i to da promjena postojećega stanja ne pada na pamet čak ni - budalama.

Zapitajmo se nakon svega iznesenoga, gospodo, tko je tu zapravo pametan!? I odgovorimo onako iskreno, kad nam već nije ostalo ništa osim iskrenosti... Odgovorimo: nitko!

(Feral Tribune br. 466, 22. kolovoza 1994.)