FRAPE OD KARTICA
Mira BIĆANIĆ
2. rujna, 2004.

Nama je potrebno zdravorazumsko suočavanje s onim što je bilo. Umjesto toga, ovdje vlada podsvjesno poricanje, bijeg od suočavanja. Nažalost, bizarna hollywoodska glad za glamurom se često provlači i kroz filmove autora s ovih prostora. Kao filmadžija se pokušavam boriti protiv te mitomanske uniforme za koju znam da nagriza podlo, tiho, nekad i teško prepoznatljiva. Iz takve borbe sam i počeo osluškivati glasove drugih ljudi, njihove priče, ožiljke...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu sudjelovali ste s dva filma: kratkim, petominutnim dokumentarcem Povratak, za koji potpisujete režiju, scenarij i glazbu, i kao scenarist dugometražnoga igranoga filma Kod amidže Idriza. Koliko ste zadovoljni recepcijom obaju filmova kod publike i kritike?

- Jako sam zadovoljan kako je publika primila oba filma. Žalica je bio sjajan dirigent, napravio odličan film, ubo je ono što je najbitnije za tu priču, a to je prikaz atmosfere te kuće u kojoj se odvija minimalistička porodična drama. Specifično je, što čujem od ljudi, da je ovo drugačiji film. Ne znam da li ga to čini boljim ili lošijim, ne znam što su očekivali, možda nešto ipak pompoznije jer je film najavljivan pompozno. On se, međutim, ne uklapa ni u kakvu priču o glamuru kakva je inače karakteristična za svaki festival, pa i ovaj. Kratki film Povratak je bio gerilska, dokumentarna, no-budget produkcija, pa i kao takav, čini mi se, privukao dosta pažnje.

Domaći fašizam

- Čini mi se da su se, inače vrlo pohvalna, mišljenja o filmu u cjelini najviše podijelila zbog samoga završetka; mnogi misle da je "estradizacija" završnih prizora suvišna i prenaglašena u odnosu na ono što prethodi?

- Stvar je viđenja filma. Ostavio sam formalno i neformalno prostor Pjeru da završi film, smatrajući da je to njegovo potpuno pravo. Ne bih ulazio u analize, jer je na kraju teško biti potpuno zadovoljan, pa čak i s projektom na kojem radiš potpuno sam. Ljudi često imaju različite poglede na iste stvari, tako i u samom stvaranju filma jer je to težak, timski rad. Naravno da i publika na sličan način ima svoje vlastite doživljaje istih stvari. Ponavljam, jako sam zadovoljan na način na koji je Pjer Žalica filmski pročitao Amidžu.

- Oba filma, ako se može tako reći, suptilno povezuje motiv "povratka u život"; Žalica je baš u tom odustajanju od slijeđenja scenarijskoga kraja ispunio prostor optimizmom koji je itekako potreban bosanskom prostoru i ljudima nakon ratnoga užasa i tragedija...

- Da. Paralela se može povući između Povratka i Amidže jer postoji neki zajednički momenat koji se tiče života sada i onoga što mu je prethodilo. Nama je, mislim, potrebno zdravorazumsko suočavanje s onim što je bilo. Umjesto toga, ovdje vlada podsvjesno poricanje, bijeg od suočavanja. To sociološko odsustvo koncepta "denial", i ovdje namjerno koristim englesku riječ zbog dobro uspostavljenog koncepta Holocaust Denial, tamo je, gdje je ono što mi zovemo Zapad, dovelo do individualnih konotiranja rata, što za posljedicu ima autentični, domaći fašizam, koji je naravno jako kontraproduktivan i opasan.

Nažalost, bizarna hollywoodska glad za glamurom se često provlači i kroz filmove autora s ovih prostora. Kao filmadžija se pokušavam boriti protiv te mitomanske uniforme za koju znam da nagriza podlo (vidio je izbliza!), tiho, nekad i teško prepoznatljiva. Iz takve borbe sam i počeo osluškivati glasove drugih ljudi, njihove priče, ožiljke.

FRAPE OD KARTICA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.