Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
PISMO
2. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Dok smo svi mi još spavali ili se lijeno vukli po vikendicama, dokono ispijali kave i veselili se skorom kupanju, on je, u ime svih nas, obrisao znoj s orošena čela, sjeo i pred sebe stavio prazni bijeli papir. Došlo je vrijeme, mislio je, nema mi druge, naglas je razmišljao, moram onima barbama u Jamerike napisati pismo. I vjerujte, nije mu bilo lako. Trebalo je, naime, konačno kazati ono legendarno popu – pop, a bobu – bob i onoj svojoj ludoj rodbini, tamo daleko, koja ga je bila prihvatila kao najrođenijega, a onaj ga njen crkveni dio još i odškolovao, valjalo im je, dakle, poručiti da se njihov i njegov film više ne igra u domaćim kinima. Prošla mu je moda, sada se nose neki drugi veštiti.

Dragi moji, započeo je, dok su mu se s čela slijevale kapljice znoja, kao što znate, a možda i ne znate, Franjo Tuđman, naš ćaća i drug, više nije među živima. Dunkve, ni one pizdarije koje je ovdje godinama govorio, a za koje ste vi izdašno krkali lovu, više ne važe. Što zapravo hoću reći? Ma ne znam ni sam kako da vam kažem, pa ću krenuti u glavu. Tj. nemojte mi više praviti nered u kući i nemojte više slati lovu za dizanje tamo nekih spomenika nekim ustašama jer ćemo mi ovdje to shvatiti kao provokaciju. I di ste onda? I još da vam kažem, svaki takav spomenik kojega vaši ustaše podignu ovdje i još vašim novcem, mi ćemo odmah srušiti. Za takve smo stvari uostalom već uveli udarnu treću smjenu, onu noćnu, da bi naši rušitelji vaših ustaških spomenika mogli raditi u miru. I po hladu.

Evo, ako niste znali, a sigurno niste, nakon što smo vašega Milu, dobro, dobro, bio je i moj i ćaćin, ali više nije, uklonili iz onoga crkvenog dvorišta u Svetom Roku, moja je Jadranka sa svojom ekipom u gluho doba noći odvažno otišla u Ulicu Franje Horvata Kiša u Zagrebu, tamo gdje se nalazi jedan ogranak naše i vaše partije, a koji se zamislite zvao: "Hrvatska demokratska zajednica, temeljni ogranak Mile Budak". Što je najgore, ni ja ni Jadranka nismo uopće znali da neki ogranak naše partije nosi ime toga ustaškog zločinca. Jeste li me dobro čuli – zločinca a ne heroja! Pa nije taj Budak, boga vam vašega, Ante Gotovina, pa da se njegovim slikama može kititi svako selo, njemu je, mislim Gotovini, mjesto najmanje u zadarskoj gradskoj vijećnici.

E sad, di sam ono stao? E, da, htio sam vam dakle reći da će svi vaši dolari, ma ne, ne oni milijuni koji su završili na Šuškovim i Tuđmanovim računima, kada je to od vas tražila "povijest" i kada sam i ja podržavao ćaćine riječi kako je "NDH bila izraz povijesne težnje hrvatskog naroda", ne ti novci, nego oni koje biste možda opet odlučili slati za spomenike tim ustaškim diletantima, završiti u ropotarnici povijesti. Ja razumijem da vi živite daleko i da vam se živo je... za tamo neku Evropsku zajednicu. Ali, ja sam odlučio proširiti granice Hrvatske na zapad, ako već nije išlo na istok, tamo prema Bosni, kao što je želio naš ćaća i Vi naši dični emigranti, i naš plemeniti Gojko Šušak. I zato vi morate shvatiti da su se povijesne okolnosti pro-mi-je-ni-le i da ja jesam isti po imenu i prezimenu, a opet kao da nisam, sve radi te vražje povijesti. U koju ste vi zapeli, pa zapeli, i ne razumite boga tebe.

GLEDE & UNATOČ: PISMO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.