Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
PIPNIČARI MRAKA
2. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Hoće li rušenje spomenika Mili Budaku ojačati desnicu i poljuljati redove HDZ-a? – zanimali su se u Feralu iz BBC-ja, valjda procjenjujući da bi novi veliki prasak hrvatske nacionalističke desnice najprije bio najavljen na ovim stranicama. Još ih je interesirala naša percepcija odjeka ovoga u svijetu, tj. kakvu poruku šalju onamo događaji iz Svetog Roka.

Pođimo od ovog drugog. Jadnu, prilično jadnu poruku šalju ti događaji. Oni prikazuju Hrvatsku kao zemlju u kojoj i dalje u bilo kom trenutku može doći do erupcije ustašonostalgije, jer u velikom, prevelikom dijelu javnosti NDH i dalje stameno slovi kao nešto poželjno i dobro. U ovom slučaju čak je bilo iskrenog snebivanja i zgražanja zašto se slalo policiju na spomenike Budaku i Francetiću, kao da je riječ o sasvim nedužnim aranžmanima od ličkog i kordunskog kamenja. Njih, uostalom, dometnuli su mudro, može i zaobići svatko kome se ne sviđaju.

Eto, to je ta poruka. Doduše, nije jedina, u svijet je otišla i druga, da Hrvatska ima vlast koja neće dozvoliti provokacije ustašoida treće životne dobi u Budakovom rodnom kraju, nego će u "protunapadu" srušiti spomenik i njemu i Francetiću u Slunju. Ali, svi su mogli vidjeti koliko se silno okolišalo i mucalo kada je spomenik Budaku, protivno najavama, ipak osvanuo uz zid mjesne crkve.

Bilo je jasno da Sanaderova vlada nije nimalo sretna što će to morati lomiti preko koljena, te da će to učiniti prvenstveno, ako ne i jedino, što je na tjemenu osjećala šiljkove argusovskih očiju Bruxellesa. Osim toga, držanje Crkve, glavnog strateškog partnera ove vlasti, sramotno je palo čak i ispod crte očekivanja njenih najljućih kritičara. Uz to je i kukavički natočila Sanaderu, odbivši podijeliti s njim odgovornost za rušenje spomenika podignutog na bivšem crkvenom (a ne državnom!) zemljištu.

Oštra, pak, osuda događaja u Svetome Roku tužno se zavrtjela u uvijek istom krugu pet-šest intelektualaca, a opozicijske stranke ovaj put su im se pridružile valjda samo zato što su nanjušile da je HDZ u nevoljama. No, zato se na golemu trublju oglasila grupa od 120-ak desnih intelektualaca, koji su dosad uglavnom samo pasivno branili NDH, ograničavajući se na odbacivanje pretjerivanja srbijanske historiografije. Sada, međutim, prvi put u ovolikom broju zauzimaju aktivan, čak nadmeno ofenzivni gard, i NDH predstavljaju ni manje ni više nego kao dobro uređenu državu s časnim ljudima na čelu, a sve ako je tu nešto i bilo loše, došlo je izvana.

Nije slučajno što ovoj intelektualnoj četi nije padalo na pamet da se s nečim sličnim oglasi u Tuđmanovo vrijeme. I on je obilno manipulirao ustašonostalgijom, ali ona je u njegovoj interpretaciji bila više instrument nego cilj i zato nije dozvoljavao da se to shvati kao središnje političko određenje zemlje (što ne znači da u nekim periodima nije bila). Pogotovo nije dozvoljavao da netko u ovome solira mimo njegove kontrole (zato su u njegovo vrijeme peticije pisali razni Goldsteini, Pusićke i Banci, a ne nekakvi Jelčići, Pečarići i Ivankovići).

ARITMETIKA POLITIKE: PIPNIČARI MRAKA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.