Milan GAVROVIĆ
PREVO
PO(R)UKE
2. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Bilo je očito da je nekadašnjim glavnim akterima velikog pothvata, kojim je spašavana Željezara Sisak, dr. Ljubo Jurčić išao na živce. Oni su našli strateškog partnera, veliku rusku tvrtku Mečelj, koja je obećavala med i mlijeko, a on je postavljao nezgodna pitanja i nemoguće uvjete. Ukratko, kvario je veselje. Niti dvije godine poslije, nekadašnji je optimizam zaboravljen, a Mečelj najavljuje stečaj i povlači se iz Željezare. Ali radnici i grad Sisak ipak neće ostati sasvim bez gaća, zahvaljujući u prvom redu tim “nemogućim uvjetima”, bez kojih bivši nestranački ministar gospodarstva u Vladi Ivice Račana nije pristao na potpisivanje kupoprodajnog ugovora.

Zašto to danas netko pošteno ne kaže? Na primjer, glavni zagovornik tog posla, koji se tada ljutio što se Mečelju stavljaju klipovi u kotače, župan sisačko-moslavački Đuro Brodarac. On, doduše, sada priznaje pogrešku, ali, očito, ne i da je bio u pravu onaj tko ga je tada korigirao. To bi trebali reći i ministri gospodarstva i financija, Branko Vukelić i Ivan Šuker, kojima je problem i trošak sada mnogo manji nego što bi bio da Jurčićevi uvjeti nisu uneseni u kupoprodajni ugovor. Konačno, možda bi i premijeru bilo korisno da izjavi kako je netko iz bivše Vlade uradio i nešto dobro. Vjerojatno bi mu se tada lakše povjerovalo da su još uvijek, osam mjeseci poslije promjene vlasti, za sve ekonomske nevolje krivi oni od prije.

U hrvatskoj politici, nažalost, vrijede drukčiji običaji. Ali još je gore od pomanjkanja fair-playa (koji bi dobrodošao čak i ako nije iskren) to što iz čitavog slučaja nisu izvučene nikakve pouke. Kao da se ponavlja praksa iz vruće sisačke jeseni, godine 2002., koju je pokojni dr. Branko Horvat ovako komentirao (u Feralu): “Svakom ekonomistu mora odmah upasti u oči da nitko ne spominje ono što je najvažnije, a to je proizvodni program. Umjesto toga, govori se o stečaju, o stečajnom upravitelju, o stečajnom vijeću, o strateškim partnerima itd. Tako se izbjegava pitanje zašto je Željezara uopće dospjela u nevolje. Tko je za to kriv? Direktori, država ili netko treći?”

Na svoj način, u praksi a ne samo teoriji, ta je ista pitanja postavljao i dr. Ljubo Jurčić. On se nije zadovoljio pronalaskom tzv. strateškog partnera, što je u Hrvatskoj sinonim za nekoga tko će preuzeti vrući krumpir, platiti trošak dotadašnjeg nerada, nesposobnosti ili promašaja i osigurati radnicima plaće i zaposlenje, a tvrtci svijetlu budućnost. “Neodgovorni uvijek žele prebaciti svoje probleme nekom drugom. Zato su i izmišljeni strateški partneri.” (dr. B. Horvat) Jurčića je zanimalo i što će se dogoditi u Željezari, nakon što je preuzme Mečelj, pa je ubrzo zaključio da obećanja, koja tako slatko zvone u hrvatskim ušima, nemaju realne podloge. Nije bilo proizvodnog programa koji bi zaista mogao zaposliti 1700 ljudi, na što se Mečelj spremno obvezao. Iako ozbiljna tvrtka, Mečelj je po Jurčiću nepromišljeno ušao u Hrvatsku. “Vlasnik je imao loše savjetnike”, kaže on sada.

PREVO: PO(R)UKE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.