Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
2. rujna, 2004.

Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
ŠOP TERAPIJA
2. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Druga polovica kolovoza i cijeli mjesec rujan obuhvaćaju datume brojnih književnih manifestacija i festivala. Tad se međusobno susreću oni što se tijekom godine u samoćama svojih soba muče s materijalom, očekujući da na svjetlucavim zaslonima računala zaiskri "porod od tmine". Prisjetio sam se ovih dana tri takva susreta, što su obilježila književni život srednje generacije pisaca, pokoljenja na čijim su se plećima prelamale gotovo sve surove i nemilosrdne silnice ovoga što se naziva tranzicijom na Balkanu.

1. STRUGA. Renomirana međunarodna manifestacija "Struški večeri na poezijata" održana je ove godine u Skopju, jer je takozvani Krizni stožer za opstanak Struge zabranio pripadnicima makedonskih vlasti dolazak u njihov grad. Ponavlja li se to u Makedoniji Bosna? Nova administrativna organizacija učinila je da je gradić Struga, pripajanjem više okolnih sela, postao općina s većinskim albanskim stanovništvom. Kud vojska nacije prolazi, tud trava poezije ne niče, pa je dio tradicionalnih "Struških večeri poezije" održan u Ohridu, a završna priredba u Skopju.

"Struške večeri" bile su glavna poetska manifestacija u bivšoj državi, neka vrst pjesničke meke, u koju su hodočastili pisci i stihoklepci sa svih znanih i zabitih meridijana. Utemeljeni ranih šezdesetih kao neka vrst sjećanja na braću Miladinovce, ovi književni susreti pod direktnim patronatom makedonske države prerastali su u neku vrst državotvorne institucije. Zemlji koju neprestano osporavaju susjedi sa sve četiri strane, državi koja i u službenom nazivu ima oznaku "bivša", književnost pristaje kao neka vrst insignije, grba ili svečane zastave.

Na mjestu gdje rijeka Drim izvire iz Struškoga jezera nalazi se ćuprija prozvana "Mostom poezije", a odmah do nje podignut je luksuzni hotel, koji bi svake godine koncem kolovoza mjeseca postajao stjecište "pjesnika i književnika", kako su izvještavali novinski dopisnici iz najjužnije republike. U tom hotelu odvijale su se besane noći, začinjene stihovima, vinom i sjetnom pjesmom... Bila je to prilika da se po nekom nesvrstanom ključu barem tri dana sastave proroci i žreci svijeta presječenog željeznom zavjesom, a kruna manifestacije u obliku "Zlatnog vijenca" stavljala se na jednu sijedu glavu. Među okrunjenim glavama bijahu i one što se odazivahu na moćne lozinke: Alberti, Senghor, Hughes, Dizdar, Ginsberg, Bonnefou, Roszewicz, Montale, Enzensberger, Auden, Brodski, Lundkvist, Krleža...

Ceremonija ovjenčavanja odvijala bi se u crkvi sv. Nauma u Ohridu, gdje sam bio prisutan daleke 1979., kad je laudaciju tadašnjem dobitniku držao nadrealist Oskar Davičo. Laureat nije mogao doći zbog bolesti, javljeno je u posljednji čas, a vremešni Davičo, koji u Strugu bijaše stigao u pratnji mlade žene i malene kćeri, u crkvenom atriju svoj govor počeo je neobičnim riječima: "Slučaj je hteo da se u crkvi sretnu dva komunista i ateista, da ja u mirisu tamjana držim besedu o svome prijatelju Miroslavu Krleži, najvećem hrvatskom, najvećem jugoslovenskom pesniku svih vremena." Godinu ranije, kao mlad pjesnik i novinar, intervjuirao sam Rafaela Albertija, i na pitanje o Borgesu on je počeo urlati: "Zar je još živ taj fašistički pas!" Ginsberg je na festival došao s mladim ljubavnikom, što su ondašnje samopravne vlasti shvatile kao grubu provokaciju.

NASLOVNICA