Mira FURLAN
PISMA IZ AMERIKE
NAPADNI HOLLYWOOD
2. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Pomalo ga je nepristojno voljeti. Kao lijepu ali praznu ženu, kao savršeni ali umjetni cvijet. Treba ga, naravno, iskoristiti i potajno uživati u njegovim čarima, ali ga pritom treba prezirati i stalno svima o njemu pričati sve najgore. Treba reći s blaziranim smiješkom: "Ah, to sunce koje uporno sja svaki dan! Kako dosadno, kako jednolično, kako ubitačno!" Treba s intelektualnom distancom razotkriti njegovu beskrajnu prazninu, njegovu površnost, njegove silikonske grudi i usne natečene od silnih Botoxa. Treba čeznuti za vrućim prašnim asfaltom velikih evropskih gradova, za infernalnim podzemnim željeznicama, za temperaturama ispod nule, za snijegom, susnježicom i bljuzgavicom, za maglom i sivilom, za kišama i ljudskim isparavanjima po autobusima i tramvajima. To je pristojno, to se shika, tako treba. Ako čovjek drži do sebe. Ako sebe želi ubrojiti u intelektualce, Evropljane, građane svijeta.

Ali mi volimo sunce. Mi volimo ulice koje u aprilu postanu ljubičaste od latica jacarande. Mi volimo kaktuse zvane prickly pear (bodljikava kruška) i uživamo u njihovim crvenim sočnim plodovima, mi i česti posjetioci naših vrtova, rakuni. Mi volimo ocean i plaže usred grada na kojima mladići ravnih trbuha i snažnih bicepsa igraju košarku, a žene dugih nogu i ogromnih grudi (za koje ne pitamo jesu li prirodne) igraju odbojku. Mi volimo Zapadni Hollywood, grad dječaka, gdje se lokalni policajci u tigrastim gaćicama voze na biciklima. Mi volimo holivudske transvestite na Santa Monica boulevardu koji, kad nemaju mušterije, prave društvo glumcima dok ovi, sjedeći na toj istoj ulici, uče tekstove za male predstave na koje nitko ne dolazi jer su svi zauzeti ili surfingom ili pisanjem svojih scenarija za koje se nadaju da će ih skupo prodati.

Mi volimo stare ruske gospođe koje se jedine u gradu voze autobusima i koje hodaju s plastičnim vrećicama u rukama, kao da nikad nisu ni primijetile da su promijenile kontinent, zemlju i državu. Mi se volimo voziti u svojim velikim automobilima sa spuštenim staklima i s Tupacom odvrnutim na najjače. Mi volimo armenske kolače s pistačom i kubanske sendviče s govedinom zvane "stara krpa" i meksičke quesadille sa škampima i japanski sushi od jegulje i tajlandsku juhu od kokosa i indijski kolač od mladog sira zvan "rasmalay". Nas, najboljim dalekozorima oboružane ljubitelje prirode, uzbuđuju susreti s kojotima u vlastitim vrtovima, iako nas je strah za naše kućne ljubimce koje ovi vole pojesti za doručak. Mi volimo kad nas, dok kuhamo jutarnju kavu u svojim kuhinjama, s druge strane prozorskog stakla gleda kolibri, mašući svojim krilcima tako brzo da se čini kao da stoji. Mi volimo kad nam vjeverica baci oglodanu šišku na glavu dok čitamo jutarnje novine u kojima piše sve o nacionalnom deficitu i globalnom zagrijavanju. Mi volimo šetnje po planinama koje su ovdje, vrlo praktično, smještene usred grada i po kojima hodamo do iznemoglosti, zajedno sa srnama i zečevima. Mi volimo pjev talentiranih muzičara ptica rugalica, a i prepelica koje nam u vrtove dolaze u parovima, gospoda s perjanicama, gospođe bez njih. Mi volimo trčati oko holivudskog jezera koje bi izgledalo kao Švicarska samo kad ne bi bilo toliko kaktusa i eukaliptusa.

PISMA IZ AMERIKE: NAPADNI HOLLYWOOD
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.