LUTKA ZA STALJINGRAD
Bojan MUNJIN
23. rujna, 2004.

Prvi pucanj u prazno bilo je gostovanje austrijsko-engleske koprodukcijske družine s komadom "Okrutan i nježan", prilično površnom pričom na temu suvremenog terorizma; predstava "Rat i mir", koja je najavljena kao "something completely different", pretvorila se u beskrajni i samodopadni festival visokoestetizirane glume, a radost je stigla tek trećeg dana Festivala u liku gruzijske lutkarske predstave "Bitka za Staljingrad: Rekvijem", koja pršti od mašte, topline i aktualnosti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Prvi dio zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta, koji je ove godine zamišljen kao smotra starih majstora udruženih s novim snagama evropske dramaturgije i glume - uglavnom nije ispunio očekivanja. Selektorski par, Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč, napravio je što je znao i umio, organizacija Festivala prolazi uglavnom korektno, predstave po cijelom gradu publika (i uz ulaznicu od sto kuna) vjerno prati, ali kao da nedostaje dovoljno crvenih krvnih zrnaca i žličica adrenalina kojima su Lepage i društvo prošle godine prilično ispreturali zagrebačku ozbiljnu publiku, naviknutu još od Branka Gavelle i Bojana Stupice da se pisaći stol na sceni nalazi s desne, a glavni glumac s lijeve strane.

Prvi pucanj u prazno bilo je gostovanje austrijsko-engleske koprodukcijske družine sastavljene od glumaca iz kazališta Wiener Festwochen, Young Vica i Chichester teatra, s komadom Okrutan i nježan koji je prema Sofoklovim Trahinjankama za pozornicu dizajnirao Martin Crimp, a režirao u Evropi poznati Luc Bondy. Komad Okrutan i nježan, zamišljen kao građanska drama, prilično je površna priča na temu suvremenog terorizma u kojem se štreberski ravnomjerno izmjenjuju opća mjesta današnjih frustracija koja se - kao što je red - promatraju s pristojne udaljenosti. Žena okružena komforom, sluškinjama i viskijem očekuje muža koji kao general neke intervencionističke vojske spaljuje sela i ubija civile po Africi, dok se stanom motaju diplomati premazani svim mastima i novinari koji donose nove i neočekivane vijesti.

Uljuđeni salon

Svi stereotipi, od ljudskih prava, preko zapovjedne odgovornosti i obespravljenih žena do pomoći izbjeglicama, pravilno su raspoređeni po tom uljuđenom salonu, u kojem među spravama za fitnes i stolićima za koktele, glavni junaci dramu usmjeravaju prema vrhuncu napetosti: hoće li general biti osuđen za ratni zločin ili ne? Cijela priča, lišena svake samoironije, sliči komercijalnom trileru iz serije Inspektor u nevolji s londonskog West Enda, garnirana srcedrapateljnim krajem: dok general urla kako je radio što je morao, djeca izbjeglice iz Afrike, sjedeći u krilu plavookih vršnjaka iz Evrope, čitaju odjeljak iz Biblije iz čega bi se trebalo razumjeti kako nova rasno udružena generacija neće slijediti ratničke strasti svojih očeva. Malo morgen.

Ova predstava sa svim svojim pukotinama kao da hoće pokazati kako Zapad uopće nije svjestan što mu se događa: dok prašte bombe po vlakovima, poslovnim centrima i školama, on još uvijek razmišlja o tome jesmo li možda prekoračili ovlasti ili ne, ne bi li muževi trebali malo više sjediti kod kuće a manje biti na ratištu i koliko su u svemu krivi nemoralni političari. Krvi je u stvarnosti već puno i, kako stvari stoje, bit će je još. Zato će svaka predstava o tom pitanju biti onoliko bliže istini koliko pokaže da naš užas što smo još do jučer mislili da je s civilizacijom sve u redu korespondira s ravnodušnošću i uvjerenjem da se strahote događaju uglavnom onima koje i ne smatramo ljudima.

LUTKA ZA STALJINGRAD
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.