SVIRALO U HORVATSKOJ
Tatjana GROMAČA
23. rujna, 2004.

Karta do Bolivije košta tisuću dolara. Toliko ova trojica mladića ne uspiju zaraditi svirajući preko ljeta. Zato se ni ne vraćaju u Boliviju – ostaju živjeti negdje u Evropi. "Imamo dozvola za sviranje u Horvatskoj, dao nam je horvatski konzul, za svaki grad! U Boliviji svi imamo roditelje i velike porodice. Ali, život sa porodicom te može sputavati. Ovako nam se više sviđa, možemo imati svoj, osobni život, upoznati druge ljude, steći neka iskustva..."

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Doba putovanja i neplaniranih ljudskih aktivnosti bliži se kraju. S prvim kišama i sivim, tmastim oblacima, došlo je i ono vrijeme kada se ljudi uglavnom prihvaćaju poslova i oblika života kojeg nazivaju “ozbiljnim”. Ako je itko sklon avanturizmu, kretanju i upoznavanju novih ljudi, u ovih će se, takozvanih “ozbiljnih” mjeseci, sve okolnosti potruditi da ga uvjere u besmisao i neisplativost istih. Najbolje je ne kretati se, ili, ako se već krećemo, onda to činiti po vrlo uhodanim stazama – tako ćemo se manje izlagati raznim oblicima rizika, kojih je, dakako, svijet prepun.

Od ljetnog šarenila koje, istina, može biti i agresivno, odjednom više nema ničega. Treba se ponovno privikavati na sve moguće oblike jednoličnosti. U Puli, začudo, pronašli smo još jedan mali komadić tog šarenila kako, na opustjelom gradskom trgu, upuhuju zrak i prebiru po svojim čudnim instrumentima. Instrumenti proizvode neobično tužne melodije, koje nas, dok jurimo negdje u poštu uplatiti telefonski račun za prošli mjesec, uštipnu za srce kao štipaljka. Ne znam o čemu pjevaju te melodije, ali čini se da pjevaju upravo o ljetu koje je prošlo i suncu koje je zašlo iza brda i više se neće vratiti. Mladići u šarenim košuljama koji stvaraju te čudne melodije sliče na Indijance, Meksikance ili Južno-amerikance. Dok sviraju i pjevaju smiju se, pokazujući neobično zdrave zube.

Riža i piletina

- Je li tamo odakle ste vi uvijek ljeto?

- Ne, kod nas nijema cijeloga godina ljeta, u naš gradić planina, ima hladno i toplih godina. Hoću reći, dana!

- Gdje naučila tako dobro hrvatski?

- Sa moji prijatelja, iz Hrvatska!

Naši sugovornici su iz Bolivije, zemlje koja je odavde daleka osamnaest sati avionskog leta. Karta do Bolivije košta tisuću dolara. Toliko ova trojica mladića ne uspiju zaraditi svirajući preko ljeta. Zato se niti ne vraćaju u Boliviju – ostaju živjeti negdje u Evropi.

- Imamo dozvola za sviranje u Horvatskoj, dao nam je horvatski konzul, za svaki grad! Imamo dozvola!

- Dobro, dobro, smirujemo ih – nismo mi nikakva inspekcija.

Naša se konverzacija, usput, prebacuje na engleski – horvatski previše zapinje, španjolski ne razumijemo, a talijanski nam je preslab. Sjedimo s Edwinom Aguirre Potosi, Luisom Albertom Nuarchi i Froilanom Riverom u restoranu jeftine i brze prehrane. Oni upravo uzimaju svoj glavni dnevni obrok – brdo riže i piletine, bez kruha.

- Kad ne sviramo muziku, idemo u različite krajeve Evrope, tamo gdje živimo. Ja trenutno živim u Škotskoj, a njih dvojica u Češkoj – kaže Luis Alberto. I nastavlja:

SVIRALO U HORVATSKOJ
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.