Mira FURLAN
PISMA IZ AMERIKE
DOBRE PRIČE
23. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ima malo dobrih priča, a ovo je jedna od njih: dakle, bio jednom jedan stari crni muzičar. Zvao se Bobby Sharp. Imao je 79 godina. Bobby Sharp je tokom svog života napisao stotine pjesama. Samo je jedna postala hit. Ta se pjesma zove "Unchain My Heart" i pjevao ju je, između ostalih, Ray Charles. Bobby je prava na nju jednom davno prodao za 50 dolara jer mu je upravo toliko trebalo za dozu nečega što mu je u to vrijeme bilo prijeko potrebno. Nitko nikada nije bio pretjerano zainteresiran za njegovu muziku. Bobby je starost provodio u malom stanu u dalekom predgrađu Los Angelesa. U tom istom predgrađu živjela je jedna mlada bijela žena. Zvala se Natasha Miller i bila je jazz pjevačica. Povremeno je pjevala u malim jazz klubovima u svom predgrađu, u klubovima u koje nitko nije dolazio, nitko osim rijetkih jazz aficionada.

Jednoga dana Natasha je bila pozvana na lokalnu jazz radiostanicu gdje je otpjevala dvije pjesme i dala kratki intervju. Baš u to vrijeme kraj radioaparata u svom jednosobnom stanu sjedio je Bobby Sharp. Čuvši Natashu, nešto se u njemu pokrenulo, nečega kao da se prisjetio, on, muzičar koji je prestao svirati.

Drugi dan Bobby se probudio, a u glavi mu je odzvanjao Natashin glas. Otvorio je telefonski imenik i ubrzo našao njen broj. Skupio je hrabrost da je nazove, tu nepoznatu mladu ženu o kojoj nije znao ništa. Na telefonu joj je rekao: "Ja sam taj i taj, pišem pjesme. Da li biste možda bili zainteresirani da ih čujete?" Natasha, tada u devetom mjesecu trudnoće, nije željela biti nepristojna. Sa skepsom u glasu rekla je: "Naravno." Natashi su nepoznati muzičari često slali svoje materijale i oni su uglavnom bili potpuno nezanimljivi. Bobby je tada, međutim, dodao: "Možda znate jednu moju pjesmu. Zove se 'Unchain My Heart'." Natashi je stao dah.

Nekoliko dana kasnije stigla je pošiljka od Bobbyja. Natasha je, međutim, nije imala kada otvoriti – njezina je trudnoća krenula u lošem smjeru. Natasha je morala u bolnicu. Njen se sin rodio mrtav, a ona se teško razboljela. Doktori su mislili da joj nema spasa. Bobby Sharp je u međuvremenu sjedio u svom stanu čekajući Natashin poziv koji nikad nije došao. "Nije joj se svidjelo", mislio je Bobby. "Što ja to sebi zamišljam? Ionako je sve davno gotovo."

Kad je Natasha konačno iz bolnice došla kući, slomljena, slaba, nespremna da se ponovno uhvati u koštac sa životom, otvorila je svoj klavir i pokušala pjevati. Ali glas više nije izlazio iz njenih ustiju. Nije bilo ničega. "To je, dakle, kraj, nikada više neću pjevati", mislila je Natasha. Na stolu ju je još uvijek čekala Bobbyjeva pošiljka. U stuporu u kojem je provodila dane nije imala ni snage ni interesa da je otvori. A onda ju je u nekom času ipak otvorila. Unutra je bilo mnoštvo nota i kazeta na kojima je Bobby svirao i pjevao svoje pjesme. Natasha je stavila jednu od kazeta u kazetofon. I opet joj je stao dah. Natasha je sa strahom prišla klaviru, otvorila ga i počela svirati Bobbyjeve pjesme. Pažljivo odgonetavajući note, počela je nesigurno pjevušiti. A onda je osjetila priliv snage i, kao da ju je netko dotaknuo čarobnim štapićem, iz nje se prolomio, vinuo, navro njen snažan, zvonak, kristalno čist glas. Natasha je ponovno pjevala.

PISMA IZ AMERIKE: DOBRE PRIČE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.