Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
PATOLOGIJA
23. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U ponedjeljak navečer zarudjelo je nebo nad Trnjem, kao da se Trešnjevci s istoka primiče kakva sumnjivo preuranjena zora. Zvučni udar, dovaljan već za prvim repovima svjetla, uznemirio je podjednako obje kategorije opreznih, fantastičare i realiste: prvi su zaključili kako niz eksplozija potvrđuje Zemljinu nakanu da ubrza vrtnju, dok škola mišljenja što je zastupa moja mama držaše da je nanovo rat, te valja telefonirati sinu koji živi na višim katovima – a i muško je - pa neka on turne glavu kroz prozor i javi tko tu koga. Tako je učinjeno, mogućoj pogibelji usprkos, i evo izvještaja o porijeklu enigmatične aurore, doduše, mrvicu poetskijeg od vulgarne verzije koju sam već nakon nekoliko sekundi izdiktirao u slušalicu. Nit je zora, nit su topovi, reklo bi se stilom narodne pjesme, već je čador Age Galić-age: vatromet, jer o tome bješe riječ, uzdizao se negdje nad Prisavljem. Pripisujem ga HTV-u, znajući za njegovu navadu da u velikom stilu – zašto ne upravo ovako bučnom i blještavom gandalfijadom? - obilježava nešto banalno poput Hloverkina povratka s godišnjeg.

Igrom slučaja, na ekranu je istodobno tekla točka glasnogovornika Macana koji je u “Shpitzi” najavljivao zimsku shemu glupim poredbama, komparirajući HTV s medvjedom probuđenim ubodima “komaraca”. Komarci su, je li, konkurencija. Ja već dugo tvrdim da bi HTV valjalo zvati brlog, doduše, a ne “kuća”, kako ga ondje od milja krste. No ćoriti na ukakanu lišću, ustajalom od uzduha latencije i intriga, ne znači grizlijem se zvati. I to takvim koji spava ljetni san, a “komarci” ga prenu ujesen. Čisto cirkusiranje, pomislio sam, a onda me riječ “cirkus” prisjetila da je pristojbu isto popodne došla prvi put ubrati neka davnašnja namještenica Moire Orfei, s tamnim busenom a la Nikola Plećaš nad gornjom usnom. “Sto osamnaest kuna, za dva mjeseca”, procijedila je nasljednica onog inspirativnog neprijatelja o kojem sam toliko puta pisao, i prijetećim pokretom ufitiljila malje. Što reći?

Vatromet, klaunovsko napuhavanje porte-parolea na TV-domjenku i brkata inkasatorica pred kućnim pragom još nas jednom uvjeravaju da ćemo glavne atrakcije nacionalne televizije i nadalje gledati izvan šatre zvane program.

Teza po kojoj su TV-trakavice “poput ljubavi”, od kojih je “najbolja prva” – kako su nas dan za danom uvjeravale najave – sa stajališta ovoga gledatelja pokazala se promašenom već nakon prvih kadrova prve hrvatske sapunice. Taj mi se žanr prije čini rezervatom iskusnih, u tom smislu sličniji seksu, za koji također kažu da je najbolji tek nakon desetog ili stotog puta. Telenovelistički djevac nije kadar uživati u opscenu zapletu, kurvinskoj mašti i neprestanome radu nekome za leđima, redom finesama do kojih valjda počnete držati dugo nakon obreda inicijacije, po mogućnosti meksičke.

Oni koji su je prošli možda se slažu da je u Naprtinu scenariju sve na broju, vrhunski zakopano: prijetvorna rođendanska proslava koja sluti na rasap u obitelji; autoritativan otac jedne i bolesna majka druge familije; jedan pažljiv i jedan razmetan sin; tajna veza, paklena nevjera, basnoslovno nasljedstvo i dotad nepoznata polusestra... Ja i jungferi mojega kova smrtno smo se pak dosađivali. Već sam početak druženja s “Villom Marijom” probudio je u nama čežnju za stanjem gledateljske nevinosti u kojem smo uživali, i njime se dičili, sve do ponedjeljka u 18.45.

STROJ ZA MAGLU: PATOLOGIJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.