ZLOČINOM DO BANKROTA
Luko BRAILO
30. rujna, 2004.

Postupak protiv vlasti RS pet su godina vodila braća Salih i Muamer Alijagić, poduzetnici, nekadašnji Trebinjci, a danas ljudi koji žive i rade u Dubrovniku i Danskoj. Njima je, odnosno njihovoj tvrtki SZR "Alijagić", Karadžićeva paradržava 1993., odlukom o tzv. izuzimanju napuštene imovine “izbjeglih lica”, oduzela imovinu, tada procijenjenu na oko 35 milijuna njemačkih, kasnije konvertibilnih maraka. Iako se popisana imovina trebala čuvati, ubrzo je došlo do njezine rasprodaje po Srbiji i Crnoj Gori

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Republici Srpskoj priprema se bankrot. Vladu RS sustigli su, naime, ratni grijehovi tzv. izuzimanja imovine “nepodobnim građanima” učinjeni u općini Trebinje 1993. godine, a desetljeće poslije račun za naplatu tog kvazipatriotskog djela iznosi oko 223 milijuna eura! Riječ je o vjerojatno najvišoj odšteti u tom bosanskohercegovačkom entitetu koju će vlasti RS morati platiti na temelju presude Okružnoga suda u Trebinju u postupku što su ga punih pet godina vodili braća Salih i Muamer Alijagić, poduzetnici, nekadašnji Trebinjci, a danas ljudi koji žive i rade u Dubrovniku i Danskoj.

Do rata u svom su rodnom Trebinju braća Alijagić stvorili uglednu zanatsko-bravarsku radnju s pedesetak radnika i kooperantima koji su, primjerice, opremali zgradu HRT-a i Vojnu bolnicu u Zagrebu, niz zdravstvenih objekata u Sloveniji, dobro su poslovali s dubrovačkim hotelima, s cetinjskim "Obodom"... Riječju, SZR “Alijagić” iz Trebinja bila je mala, ali vrlo pouzdana i poznata tvrtka na prostorima bivše Jugoslavije. No, zbog rata su poslovi prekinuti, a Trebinje kao središte tzv. SAO Istočne Hercegovine postaje jednim od važnijih političkih, vojnih i logističkih centara sulude ideje o stvaranju “saveza srpskih država” i grad iz kojega se doslovce protjeruju nesrbi.

Četrdeset zapisnika

Dolazi i godina 1993. kada trebinjske vlasti na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Božidarom Vučurevićem protjeruju više tisuća Muslimana-Bošnjaka, a ta zla sudbina nije mimoišla ni Alijagiće. Salih s obitelji odlazi u Dubrovnik, a brat mu Muamer u grad Vajle, nedaleko Kopenhagena. U lipnju i srpnju 1993. godine tadašnja vlada Karadžićeve paradržave u BiH donosi odluku o tzv. izuzimanju napuštene imovine “izbjeglih lica”, pa tim povodom rukovodstvo trebinjske općine na čelu s Vučurevićem imenuje tročlanu komisiju da se popiše imovina, oprema i repromaterijal tvrtke Alijagićevih. Vučurevićevi popisivači dali su sebi truda sastavivši čak 44 zapisnika o “izuzimanju” te imovine, tada procijenjene na oko 35 milijuna njemačkih, kasnije konvertibilnih maraka. Iako se popisana imovina Alijagićevih trebala čuvati ubrzo je došlo do njezine rasprodaje po Srbiji i Crnoj Gori, a dio koji nije prodan ili iskorišten propao je na skladištu trebinjskog “Metalca”, gdje je ta imovina navodno zbrinuta. Među ostalim, otuđeno je oko tisuću tona raznog repromaterijala, niz strojeva, kao i vrlo skupocjene srebrne elektrode vrijedne 4,4 milijuna KM.

- Možete misliti kako sam se osjećao nakon što je moja obitelj morala napustiti Trebinje, i kako mi je bilo kad su malo po malo počeli dolaziti glasovi do mene da mi je tvrtka praktički otuđena i rasprodana - priča za Feral Salih Alijagić - dodajući kako se od prvih saznanja o tome sam sebi zarekao da će “tjerati pravdu sve do Strasbourga”.

ZLOČINOM DO BANKROTA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

VUČUREVIĆ: "ALIJAGIĆI SU U PRAVU"

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.