GLAVA OD UTROBE
Milan GAVROVIĆ
30. rujna, 2004.

Posljednji granični incident režiran je za televiziju, i to po istom scenariju kao i sukob s JNA 1991. Nema snimke koja bi pokazala kako dvanaest slovenskih političara prelazi granicu izvan graničnog prijelaza i šverca se u susjednu državu; nema ni famoznog sađenja slovenske lipe u dvorištu Joška Jorasa, čime se podržala njegova tvrdnja kako je tukaj Slovenija. Kamere su upaljene tek na povratku, kad su nastupili hrvatski policajci...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Hrvatska je strana zagrizla mamac, poput debelog soma iz mulja. Tako su Slovenci dobili ono po što su došli: televizijski igrokaz u kojem se dobro vidi nasilje hrvatske policije nad njihovim političarima, odnosno mirnim civilima. Tu su sliku odmah prenijeli svi optički kabeli i sateliti u svijetu. Ona je učinila uvjerljivim i tekst koji je istodobno poslala Televizija Slovenija. Hrvati su, to se dobro vidjelo, ona strana u sporu koja je mišicama zamijenila dogovor o jednom neriješenom međudržavnom problemu. Umjesto argumenta riječi, ona je upotrijebila argument sile. A to se u današnjoj Evropi ničim ne može opravdati. Tko se tako ponaša, nije, kako kaže jedna njemačka fraza, zimmer rein. Doslovno, nije dovoljno čist da ga se pusti u sobu. Nije za bolje društvo.

Prije nego što su poslali policiju da postupi po naređenju, nitko se od odgovornih, očito, nije zapitao zašto je za Hrvatsku dobro da zaigra ulogu u toj predstavi po slovenskom scenariju i u slovenskoj režiji. Umjesto da se koristi glava, razmišljalo se utrobom. Poslije se pokušalo spustiti loptu na zemlju, dubokim i mudrim objašnjenjem kako je sve to samo dio slovenske predizborne kampanje. “Slovence treba shvatiti”, izjavio je pomirljivo vicepremijer dr. Andrija Hebrang. Ali, da bi ih se zaista shvatilo, trebalo je nešto naučiti iz njihovog ponašanja i to ne samo u proteklih petnaestak godina.

Arbitraža o granici

U prvom redu to da za ozbiljne i organizirane Slovence nešto što se smatra nacionalnim interesom ne može biti predmet stranačkih igara. A definiranje granica s Hrvatskom, za slovensku je politiku upravo takvo i to posebno važno pitanje. Čak i važnije od toga hoće li se morati vratiti dug hrvatskim štedišama Ljubljanske banke. Novac dođe i prođe, ali jednom povučene granice ostaju zauvijek.

Utvrđivanje granica prema Hrvatskoj, zapravo je nastavak politike koja je dovela do osamostaljenja Slovenije. Prvo je stvorena država, a sad se treba izboriti da ona bude što veća i da ima vlastiti izlaz na otvoreno more. Zanimljivo je da su se Slovenci pritom suočili s istim problemom kao i početkom devedesetih godina. Inozemstvo nije bilo na njihovoj strani onda, a nije ni sada. Prije, ono je podržavalo opstanak Jugoslavije. Sada, ono je sklonije hrvatskim nego slovenskim argumentima. Zato za Slovence međunarodna arbitraža o granicama ne dolazi u obzir. Čak je i osvjedočeni prvoborac za nacionalne interese Dimitrije Rupel, čim je pogreškom spomenuo tu mogućnost, brže od rakete odletio sa stolice ministra vanjskih poslova.

Provokacija kod graničnog prijelaza Plovanija po mnogo čemu podsjeća na strategiju kojom su Slovenci osvojili međunarodnu podršku za svoj projekt osamostaljenja, u godini 1991., nakon čega je ostatak Jugoslavije potonuo u užas nacionalističkih ratova. Zadnji američki veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmerman to je ovako opisao u knjizi “Izvori jedne katastrofe”:

GLAVA OD UTROBE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.