LOŠA FARSA
Ivan LOVRENOVIĆ
30. rujna, 2004.

Napavši novine zbog "javnog poziva na blud", kao i kritičkog pisanja o tajnom newyorškom susretu šefa SDA Tihića i nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Šaćirbegovića, koji je optužen za pronevjeru milijunE dolara, poglavar Islamske zajednice Mustafa Cerić doista je izgubio mjeru u ambiciji "uređivanja", i pretvorio sebe u vrhovnu instancu i kriterij "ispravnoga" - vjerski, nacionalno, politički, običajno, privatno... A pri tome rezervirajući povijesni bosanski legitimitet i kontinuitet samo za Bošnjake-muslimane

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Karakter političkoga života u Bosni i Hercegovini podudara se sa slikom kakve slabo opremljene provincijske pijace: oskudna ponuda, u kojoj dominira roba najniže kvalitete i sumnjivoga porijekla, a taj manjak kvalitete nadomješta se podvalom, svađom i galamom, u kojoj su sva sredstva dopuštena e da bi se suparnik nekako izbacio iz konkurencije, a mušterija prevario. Predizborno vrijeme samo pojača tu sliku. Odavno je pak uočeno kako je dugotrajni proces umrtvljivanja političke dinamike, kojemu uveliko kumuju međunarodni upravljači, potpuno obesmislio sam čin izbora, koji se već i u masovnoj percepciji doživljavaju kao loša farsa, majmunisanje demokracije. Politički rezigniran, svaki će vam bosanskohercegovački građanin, neovisno o stranačkim sklonostima ili ideologijskim nazorima jednako ustvrditi: glasao ja ili ne glasao, isto će mi biti...

Tron i oltar

Pojava ima razmjere društvene gangrene, te je sama po sebi najveća optužba za sve one koji pridonose njezinome održavanju i produžavanju. To su na prvome mjestu političari, stranački dužnosnici, koji su od cjelokupnoga ljudskog i društvenog smisla politike zadržali jedino – ambiciju da dođu na vlast zbog privilegija koje nudi njima i njihovima. Rezultat - sveopća korumptivnost kao zajednički imenitelj svih struktura i razina vlasti, države i politike. A sve to u uvjetima vrlo mršave raslojenosti društva.

Takozvani “civilni sektor” kao realna snaga, kroz koju bi se artikulirali zahtjevi i interesi najrazličitijih socijalnih grupa izvan etno-političkoga establishmenta, zapravo i ne postoji, osim u formi mnogobrojnih nevladinih organizacija, koje, kao specifična posljedica rata i poratne krize, nisu mnogo više od oblika egzistencijalne zbrinutosti svojih članova. Jedino što osim klasičnih političkih partija i državnih institucija postoji kao čvrsta organizacijska i interesna struktura, to su vjerske organizacije i institucije.

Ta porazna praznina s jedne strane, te s druge duhovni i društveno-etički poziv, koji sve religije na ovaj ili onaj način deklariraju kao svoj cilj i zadaću, logično bi bilo da ih motivira da dugoročno promišljeno i odgovorno, po mogućnosti i koordinirano, djeluju kao snažan i univerzalno orijentiran kritički korektiv političkoj sferi. A događa se sve obratno od toga. Bez imalo kritičko-proročke nadahnutosti, lišeni elementarne moralne uznesenosti i hrabrosti da pogled podignu makar stupanj iznad horizonta vlastitih partikularnih interesa, vjerske institucije i njihovi poglavari ponašaju se kao replike i puki dodaci političkih (nacionalnih) stranaka, njihovih etnonacionalnih politika i njihovih vođa.

U zapanjujuće ogoljelom vidu to dolazi do izražaja u scenama predizbornoga političkog teatra, u kojima se sama od sebe do kraja razobličuje skaredna simbioza “trona i oltara” na bosanskohercegovački postdaytonski način.

LOŠA FARSA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.