MUSAKA S POKRIĆEM
Bojan MUNJIN
30. rujna, 2004.

Festival, koncipiran kao neka vrsta musake u kojoj se smjenjuje red klasične avangarde i red moderne klasike, uspio je ponajprije zbog toga što je, bez obzira na nabujali nacionalni ego, hrvatska kultura još uvijek selo blatnih putova i škiljavih uličnih lampi u kojem dolazak akrobata, glumaca i svirača pobuđuje sveopći interes. Festival ima šanse u budućnosti postati respektabilna smotra evropskog kazališta jer ona sa službenom kulturnom politikom ionako neće imati nikakve veze

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Drugi dio Festivala svjetskog kazališta prošao je u atmosferi krajnje različitih redateljskih stilova i često uz slogan mnogobrojnih gledalaca koji je glasio: što me više tučeš, to te više volim. To se u prvom redu odnosilo na ukrajinskog režisera Andriu Zholdaka, koji je projektilima morbidne scenske atrakcije neprestano zasipao publiku, a ona se nakon masovnog bježanja u sklonište u dvostruko većem broju vraćala u gledalište. Tako je Zholdakova predstava Jedan dan u životu Ivana Denisoviča prema noveli Aleksandra Solženjicina i u izvedbi Državnog dramskog kazališta Taras Ševčenko iz Ukrajine bila mučna fantazmagorija na temu represivnog sustava svake vrste, no zatrpana s toliko puno simbola da publici nije bilo dopušteno da se u tom galimatijasu vizualno-zvučnih provokacija uopće snađe.

S dominantnim likovima ljudi u bijelom, oboružanih psima, korbačima i zviždaljkama, Jedan dan u životi Ivana Denisoviča slika je univerzalne kaznionice. U prostoru koji sliči na nešto između supertajne ludnice, tvornice modificirane hrane i internata za janjičare dvadeset prvog stoljeća ili na Georgea Orwella i Aldousa Huxleya zajedno, režiser Andriu Zholdak, tjerajući tridesetero glumaca da umru na pozornici, otupio je oštricu problema ovdje i sada, pa uputivši izazov svakome nije ga uputio nikome. To mitraljiranje gledališta u niskom letu scenama silovanja, urlicima stražara, lavežom pasa i životinjskim valjanjem u hrani i blatu podsjetilo nas je na fizičko kazalište i Ljubišu Ristića, no dobar dio publike, potpuno obezglavljen tim agresivnim kazalištem bez anestezije, šmugnuo je iz dvorane nakon prve pauze.

Šamaranje publike

Šamaranje publike zaumnim prizorima bez reda nastavljeno je i u drugoj Zholdakovoj predstavi Hamlet, Snovi u kojoj se daleko od Shakespeareove tragedije, u furioznom ritmu Zholdakovih jurišnika, precizno vođenih do bola, smjenjuju histerične masovne slike modernog svijeta u kojima Hamlet gostuje tek kao prozirni panker bez interesa i volje. Zholdak je svoje viđenje Shakespearea koncipirao u stilu Hamlet je umro, sve nakon toga je kupleraj, a njegova predstava koja nije potpuno lišena efektnih i duhovitih detalja, ponajviše funkcionira kao scenski stroj nalik na kombinaciju bagera i nadzvučnog aviona koji služi zato da ga se bojimo i obožavamo u isto vrijeme. Kazalište Taras Ševčenko svakako nije Moulin Rouge, ali ni publika nije armija zamoraca ukrajinskog režisera koji, jedva izvukavši glavu iz ralja jedne duhovne represije, provodi drugu proglašavajući se beskompromisnim odgojiteljem nove publike.

Izvedba Racineove Fedre Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane, u režiji Francois Michel Pesentija, primjer je mrtvačkog kazališta koji nije trebao ni organizatorima ni publici. Kazališni moguli u gledalištu i predstavnici hrvatskog redateljskog kartela šmrcali su doduše nad tim pročišćenim i eteričnim stilom, ali dok su glumci izgovarali Racineove stihove praktično kao na školskoj priredbi, uz puno mahanja rukama i u stilu ah, tiho, tiho dolazi nam jesen, obični smrtnici u publici potajno su zijevali. Naravno svi problemi, strasti, morala i politike kod Racinea nalaze se u riječima, ali igrajući na tankoj oštrici isključivo vlastita glasa, pravi smisao i energiju tih riječi slovenski glumci nisu uspjeli plasirati u gledalište.

MUSAKA S POKRIĆEM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.