IZGUBLJENI U ZABAVI
Hrvoje PRNJAK
30. rujna, 2004.

Zanimljivo je kako su hrvatski autori godinama imali pred nosom jedan tako veliki problem poput ovisnosti, a da se nitko nije usudio napraviti igrani film o tome. Iskreno, bilo mi je čudno zašto svi guraju glavu u pijesak. Htio sam uprijeti prstom baš tamo gdje nas može najviše boljeti; inače, čemu snimati suvremene filmove ako se ne bavite relevantnim temama današnjice?! Filmska kultura se očito izgubila u filmskoj zabavi

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Uz pojam kino-premijere nekog domaćeg filma već dugo godina s punim pravom ne vežemo i pojmove kao što su interes publike i medija. No, autorsko profiliranje Vinka Brešana, Dalibora Matanića i Zrinka Ogreste, ipak se, na svu sreću, nije prometnulo tek u iznimke koje su tu najčešće samo zbog cementiranja poznatog pravila. Koje se u ovom slučaju često znalo brutalno sažeti u rečenicu – “hrvatski je film loš, dosadan i neuvjerljiv”!

No, kako su “iznimke” nekako zaredale, tko zna, možda se redefinira i pravilo. U tu se priču uklapa i “Ta divna splitska noć”, inače prvi cjelovečernji film redatelja Arsena Antona Ostojića. To je još jedna u nizu dobrodošlih iznimaka, o čemu na svoj način govore i dosadašnje nagrade (“Oktavijan” Društva hrvatskih filmskih kritičara, “Breza” za najboljeg debitanta te “Zlatne arene” za kameru i montažu na Pula Film Festivalu; odnosno specijalna nagrada žirija na Sarajevskom filmskom festivalu), kao i interes publike za splitsku premijeru koja se održala 28. rujna, te onu koja se dan kasnije dogodila u Zagrebu.

Crno-bijela stvarnost

- Prije svega, moram čestitati na svojevrsnoj hrabrosti koju ste pokazali odabiranjem crno-bijele tehnike. Od filma “Mondo Bobo” Gorana Rušinovića, koji je i prije snimanja ponio epitet nezavisnog filma, to se nitko u Hrvatskoj nije usudio napraviti? Kako ste se odlučili na crno-bijelu tehniku snimanja?

- Odluka da snimam u crno-bijeloj tehnici stara je koliko i ideja o samom filmu. Prizore sam od starta vizualizirao kao crno-bijele jer mi boja jednostavno nije ni bila potrebna da bih ispričao ovu priču. Dapače, možda bi i smetala. Naime, postavlja se pitanje ima li uopće boje u Getu, noću? Čitava priča je na određeni način “pomaknuta”, tako da crno-bijela tehnika pripada tom odmaku od stvarnosti. Snimatelj Mirko Pivčević, inače sin poznatog splitskog snimatelja Andrije, u potpunosti je shvatio moje namjere stilizacije bez korištenja boje. Dapače, on je svojom kontrastnom fotografijom i nadahnutom rasvjetom nadmašio ono što sam priželjkivao, stvorivši kadrove od kojih bi svaki mogao biti umjetnička fotografija.

- Negdje sam pročitao da ste ovim filmom željeli napraviti priču koju karakterizira "poetski nadrealizam", što je vaša izvedenica iz simpatije prema starom francuskom poetskom realizmu. Ipak, film se bavi okrutnom, sirovom temom ovisnosti?

- Dobro ste primijetili, tema ovisnosti je surova i sirova, okrutna i teška, pa sam određenom poetikom nastojao nadvladati taj ružni realizam od kojeg u filmu ne bježim. I zbog toga sam morao otvoriti novu stilsku ladicu s novim natpisom. Upravo zbog toga što sam svjestan da mi nije lako svrstati film u neku od stilskih ladica, iskovao sam tu izvedenicu “poetski nadrealizam”, oslanjajući se prije svega na neke od meni omiljenih francuskih filmova kasnih tridesetih, u kojima su glavni junaci gubitnici koji se kreću kroz nekakve mračne i puste uličice, pod teretom svojih briga. Ali, ni taj francuski “poetski realizam” ne bi točno odgovarao ovom filmu, pa sam se odlučio na “nadrealizam”, jer ipak u filmu baratamo i s nekim nadrealnim prizorima, baš kao što čitav Split, tj. njegov uži centar, na određeni način postaje nadrealan tijekom tih posljednjih dva sata Stare godine.

IZGUBLJENI U ZABAVI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.