Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
KLASIKA ZA MASE
30. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Trafike u Sarajevu zasute su knjigama - zemlja čije su knjižnice nestale u plamenu i dimu, a knjižare u tranzicijskome procesu pretvorene u papirnice, computer-shopove ili prodavaonice sportskih rekvizita, doživjela je kišu novih izdanja na kioscima. Ako je metafora socijalističke dogovorne ekonomije bila kolonijalna prodavaonica mješovite robe, simbol tranzicijske slobodne privrede je kiosk, trafika. Tamo gdje su se nekad kupovale novine, danas možete kupiti sve od igle do lokomotive. Ali, ponajprije knjige. Tu su edicije zagrebačkog Jutarnjeg i Večernjeg, beogradskih Novosti i Politike, podgoričkih Vijesti, koje nam nude uglavnom iste pisce u istome ili sličnom pakovanju. Splitska Slobodna Dalmacija danas kreće sa Smojom, kojeg je u danima ponosa i slave pod stare dane kao staru komunjaru i nacionalnog renegata bila bacila na ulicu.

Pisci dvojne pripadnosti, poput Miljenka Jergovića, tiskaju se kao prilog novinskim izdanjima u dvije države, a pisci trojne atribucije, poput Ive Andrića, ili Mirka Kovača u tri. Kovača zasad crnogorske Vijesti reklamiraju kao najvećeg crnogorskog, zagrebački Večernji list kao najvećeg hrvatskog, a sarajevski Dani kao najvećeg bosanskog autora, što sve to on, zapravo, i jest. Vjerujemo da će ga uskoro tiskati i listovi sredine u kojoj se kao pisac afirmirao. Edicija sarajevskih Dana potpuno je autorski projekt (nastao izvan koncerna WAZ iz Essena, čiji se gazda Bodo Hombach nije baš proslavio kao šef tzv. Pakta za stabilnost, ali se pokazao vrlo umješnim u privatizaciji medija nesretnih tzv. tranzicijskih zemalja...), projekt čije knjige određuju jedan vrlo osoben i neponovljiv autorski koncept.

Klasici su, dakle, preplavili police u trafikama, rezervirane za šarena izdanja, žute aleje. U našoj socijalističkoj mladosti tu su se nalazili prazni albumi sa sličicama “Životinjsko carstvo”, ili popularne knjige o velikim nogometašima, kakvi su bili Zambata ili Džajić. Danas se na tim metalnim stalažama, zajedno sa žvakaćim gumama i higijenskim ulošcima, nalaze tomovi Dostojevskog, Musila, Shakespearea i Čehova, “na kile”, dostupni za bakšiš, za svega nekoliko novčića. Veliki nakladnici se bune, tvrdeći da ovakvo štancanje knjiga ne koristi nikome, osim našim novinskim tajkunima, ali nisu u pravu. Spadamo među zadnje europske zemlje po čitanju knjiga. Ali, ove se knjige i ne tiskaju za čitanje, nego za police, koje će čekati “daleko neko pokoljenje”, što je također velika investicija za budućnost u ovoj zemlji bez budućnosti.

Ne treba zaboraviti da su književnost i novine povezani pupčanom vrpcom još otkad je Johannes Gutenberg smislio svoju kutiju olovnih slova (nisu li moderna računala i desktop publishing poprilično obesmislili ovu krležijansku metaforu?!). Isprva su i mnogi romani tiskani nastavcima u feljtonskom dijelu dnevnih ili tjednih listova – pa bi se ti olovni stupci izdvajali i čuvali, kako bi kasnije od njih mogao biti formiran knjižni blok. Svoje prvo objavljivanje tako su doživjela neka djela Balzaca, Dostojevskoga, Šenoe. Tradicija tzv. književnog feljtona, iliti podlistka svoj vrhunac doživjela je koncem devetnaestoga stoljeća u austro-ugarskome tisku, derivirajući jedan od najinteresantnijih književnih rodova modernog vremena. U čuvenim kavanama, kakve bijahu bečki Central, Landtmann, Griensteidl, Hawelka, ili Prückel, nastajala je umjetnost feljtona, koju je jedan kritičar definirao kao “sastavljanje nečega iz ničega”. Amaterskim trućanjem o umjetnosti kratilo se vrijeme i bježalo od zbilje. Pa ipak, bečki feljton bio je početkom stoljeća važan novinski i literarni žanr, koji je omogućavao trijumf kavanske lucidnosti i živahnosti, pretvarajući se povremeno u ležerni esej.

CAFÉ NOSTALGIJA: KLASIKA ZA MASE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.