Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
FAMA I SADRŽAJ
30. rujna, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Pogranična kriza oko grunta veličine pet tolara, u kojoj Joras špila sudetskog Slovenca, uzela je Hrvatskoj maksimalnu dnevničku minutažu, ali joj i vratila nešto bitnije – minimum dobrog mišljenja o sebi. U bilateralnim odnosima, općenito, druga je strana poput zrcala u kojem se reflektiraju najbolje i najlošije vlastite osobine. I gle. U tom ogledalcu, ogledalcu, koje nam je godinama vraćalo odraz tuđmanovske zadrtosti i račanovskih spelancija, napokon smo opazili sliku što izaziva zadovoljstvo – trijeznu glavu, suzdržan gard, s nevjericom podignute obrve, pa čak i mrvu posprdnosti u osmijehu. Ispada da se Ljubljana, koju inače valja u mnogočemu držati uzorom, ponijela onako kako bi čovjek očekivao od Zagreba: režeći, prijeteći i tužakajući zamusanka sa zloglasne adrese, koji je – kao - šora. Zagreb je pak incident pripisao bliženju tamošnjih izbora i pritom demonstrirao dobru volju dostojnu Kekeca, bolje reći, Kekca. Da se Hrvati pokažu većim Europejcima od Europejaca, formalnih, pa to je... Za krepati, da se tako izrazim. U neku ruku, hvala Jorasu i Podobniku na ovoj maloj, sasma nenamjernoj susjedskoj usluzi.

Nekako istodobno, Sanader je pred nastavničkim vijećem Ujedinjenih naroda polagao ispit iz čitanja s razumijevanjem, podsjećajući nezainteresirani skup na naše mjesto u svjetskoj zajednici naroda, “koje je možda malo”... Ali nevažno, rekao bi netko realniji. No govornik nam toga dana ne bješe realan, kako smo se osvjedočili već u nastavku priloga iz Milićeva “Brisanog prostora”. Više poetičan, što je neobično odudaralo od one medvjeđe engleštine. Tom mezalijansom mekog sadržaja i tvrde akcentuacije, usput govoreći, zacijelo je naumio povratiti pozornost starih, oguglalih diplomatčina iz auditorija. “Kao što je pisao veliki hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić”, iznenadio ih je sričući s papirića koji su mu priredili profesionalci iz Vodnikove, “u pjesmi pod naslovom”... Ne valjda “Slap”, uzdahnuh, naslutivši da se govor primiče trivijalnom finalu. Nego. “Uoter-fol”, priklopio je naime Sanader, i krenuo na put bez povratka: “Croatia is like a drop...”

Više nas nitko neće držati ozbiljnima, možda čak ni Slovenci.

Vožnja bez karte možda jest najskuplja vožnja, no zato je krasi čar ilegalnog, a plemenitog. Švercanje u tramvaju već dugo držim činom viteštva, naime, filantropskom disciplinom kojom hrvatski Robin Hood otima bogatima – ZET-u – da bi dao siromašnima – sebi. Na žalost, osim beskarakternosti kontrolora koji imaju manje razumijevanja od notthinghamskog šerifa, loša strana ovoga koncepta leži u tome što iziskuje od čovjeka da potegne cio kilometar do Nehajske, gdje je najbliža stanica. Katkad nemate ni volje ni vremena za dobrotvorni rad.

Otkad je na sceni Z1, mlada zagrebačka TV-stanica koja je vozačke kabine zetovaca opremila kamerama te svakodnevno emitira žive snimke ponikle na tračnicama, “najskupljoj vožnji” oduzet je šarm odmetništva, ljepota pustolovine i moralna zadovoljština što potiče od dobrog djela. Furanje je badava, i pritom zakonito! Puki čin uključivanja televizora smješta bivšeg švercera u peticu, devetku ili dvanaesticu: magijom televizije nižu se stanice, sa strane promiču vedute i ljudi... Sve kao za istač, a bez napuštanja dnevne sobe. Tko calta? Oglašivači, se razme, ne valjda gledatelj.

STROJ ZA MAGLU: FAMA I SADRŽAJ
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.