ZAKONODAVNA SLAST
Milan GAVROVIĆ
6. listopada, 2004.

Ako 66 zastupnika HDZ-a uvijek glasuje jednako, onda umjesto svih njih taj posao može obaviti samo jedan čovjek. Na primjer, gospodin Branimir Glavaš, čija bi podignuta ruka vrijedila 66 glasova. Za SDP bio bi dovoljan gospodin Ivica Račan koji bi raspolagao sa 34 glasa, za HNS i HSS Vesna Pusić i Zlatko Tomčić sa po 10 glasova, za HSP Ante Đapić sa 8 glasova, itd. Točno se tako radi i glasuje na skupštinama velikih tvrtki. Koliko dionica, toliko glasova

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Da bi se rastjerala magla, ponekad je dovoljan neki naoko potpuno apsurdni prijedlog. To pokazuje primjer narodnog zastupnika Luke Bebića, koji je ustvrdio, doduše posredno ali ipak dovoljno odlučno i jasno, da je Sabor, kao institucija, potpuno suvišan. Saborski su izvjestitelji dobro shvatili kako je riječ o povijesnom trenutku, pa je javnost odmah doznala za njegovu izjavu da “neće manjina ništa namećati većini...”. Sve se u Saboru, dakle, svodi samo na odnos većine i manjine. Nije važno što netko govori ili predlaže, o kakvoj se ideji ili argumentaciji radi, već pripada li većini ili manjini. Ako je u većini, unaprijed se može znati da zastupa ono što će se na kraju izglasati. I nasuprot tome, ako pripada manjini, čim otvori usta mora mu biti jasno da govori uz vjetar.

Automat za izglasavanje

Ako je tako, Sabor, zapravo, postaje samo suvišni teatar, u kome se igra nezanimljiva tragikomedija, bez pravog klimaksa. Zato bi se, pod uvjetom da se slijedi logika gospodina Bebića, moglo preskočiti i njen prvi i zadnji čin i odmah prijeći na dizanje ruku ili pritiskanje onih nesretnih tipaka za elektronsko glasovanje. Ali, i tu bi trebalo doći do velike i važne promjene. Ako 66 zastupnika HDZ-a uvijek glasuje jednako, onda umjesto svih njih taj posao može obaviti samo jedan čovjek. Na primjer, gospodin Branimir Glavaš, čija bi podignuta ruka vrijedila 66 glasova. I u drugim strankama ne bi više bili potrebni svi ti zastupnici, koji pod oštrom stranačkom kontrolom i stegom, uvijek glasuju složno kao jedno tijelo i jedan duh. Kao politički automat za izglasavanje, čija je mehanika jednostavna poput kišobrana, kako je Hrvatski sabor, u neko drugo vrijeme, opisao Miroslav Krleža. Za SDP bio bi dovoljan gospodin Ivica Račan koji bi raspolagao sa 34 glasa, za HNS i HSS Vesna Pusić i Zlatko Tomčić sa po 10 glasova, za HSP Ante Đapić sa 8 glasova, itd. Točno se tako radi i glasuje na skupštinama velikih tvrtki. Koliko dionica, toliko glasova.

Što bi se time dobilo, a što izgubilo? Izgubile bi se prljave gaće, madraci, mudraci i namećanja, kao i neprestane svađe i međusobne optužbe, koje su skoro potpuno onemogućile ozbiljne i konstruktivne rasprave o vitalnim pitanjima zemlje. I to u trenutku kad ona tone u sve dublju ekonomsku krizu. (O tome se, vjerojatno, raspravlja negdje drugdje, ako se uopće raspravlja.) Sabor služi samo da bi se uvjeravalo birače kako su pakao oni drugi. Da su oni lopovi, a mi pošteni; oni neodgovorni, a mi predani općem dobru; oni ružni, prljavi i zli, a mi europejska elita. Sabor se, zapravo, pretvorio u stalnu predizbornu tribinu. U svojevrsni hrvatski Hyde Park. Zato on gubi svaki smisao ako nema televizijskih prijenosa ili barem izvještaja koji će otvoriti kanal do očiju i ušiju birača. Gospodin Vladimir Šeks se s razlogom ljutio što ga nema dovoljno u programima HTV-a. Jedino je smetnuo s uma, kao i stratezi svih stranaka, da stalne saborske svađe izazivaju kod gledatelja suprotan efekt. Sve veće gađenje i to ne na ovu ili onu stranku, već na političku klasu u cjelini.

ZAKONODAVNA SLAST
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.