NEKOME MARKA, NEKOME MAĆEHA
Tatjana GROMAČA
6. listopada, 2004.

Ulična burza rada, gdje se osiromašeni radnici nude za obavljanje bilo kakvih poslova, a očajnici prose ili na prodaju nude tjelesne organe, rječito govori o socijalnoj slici poratnog Sarajeva. Baš poput Idriza, koji već osam godina bezuspješno traži stalan posao: “U mene su tri sina na birou, i ja. Žena ne radi. Niko ne radi, niko ne radi ništa, nikakvog doprinosa nema. Rade samo džamije, džamije i crkve rade!”

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nedaleko od centra Sarajeva, nasuprot mjesta na kojem završava čuvena Baščaršija, prije nego što započne uspon strmim uličicama koje vode prema naseljima Kovači i Vratnik, nalazi se jedan ugao. Na tom uglu, koji se još naziva i Čaršija, svakoga dana, nanese li vas put u ovaj lijepi grad, možete vidjeti hrpu muškaraca kako stoje, čuče, njišu se čas na jednu, čas na drugu stranu, pušeći cigarete iz jeftinih, bijelih omotnica. I subotom i nedjeljom, oni su opet ovdje, i ako pada kiša i ako se planine uokolo Sarajeva uviju u krpe guste, debele magle - prepoznatljiv jesenski dekor nad ulicama ovoga grada. Za ovako tmurnih jesenjih dana bilo bi zasigurno ugodnije zavući se u kakvu aščinicu i polako kusati Begovu čorbu, dok tijelo ne preplavi onaj ugodan osjećaj topline i sitosti. Ovim muškarcima na uglu nipošto nije dana takva privilegija.

Bubreg na prodaju

- Čekamo ovdje da dođe netko i pokupi nas za poso, bilo kakav. Šta ti ‘ko ponudi: kopaš kanal, gradiš kuće, rušiš zidove… Ja sam bez posla još od deve’sšeste, poslije rata odmah. Pomoć nikakvu, ni od biroa, ni od države ne dobijam.

- Od čega živite onda?

- Od danas do sutra! Danas zaradiš, potrošiš, pojedeš, sutra čekaš drugi poso. I tako...

- Zajebano.

- Zajebano skroz!

Dok razgovaramo s našim prvim sugovornikom, ostali muškarci nas polako “opkoljavaju”. Predano povlače dimove iz svojih Drina cigareta, mjerkajući nas šutljivo nekoliko sekundi. Zatim se razmiču, nastavljajući svaki svoju dosadašnju radnju, zureći nekud pred sebe, u kišnu ulicu kojom promiču tramvaji i novi žuti autobusi, poklon japanske vlade ratom unesrećenom gradu.

Naš sugovornik zove se Idriz, porijeklom je iz Sandžaka, ali već skoro tri desetljeća živi u Sarajevu. Na “sabirno mjesto” dolazi već punih osam godina, ovdje, baš kao i ostalih tridesetak muškaraca, čeka da ga netko “pokupi” za jeftinu cjelodnevnu nadnicu.

- U mene su tri sina na birou, i ja. Žena ne radi. Niko ne radi, niko ne radi ništa, nikakvog doprinosa nema.

- Rade li kakve tvornice u Sarajevu?

- Rade džamije, samo džamije i crkve rade! – ogorčeno odgovaraju u glas.

NEKOME MARKA, NEKOME MAĆEHA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.