OBALA STRAVE
Mladen ŠKREBLIN
6. listopada, 2004.

Iako iz zagrebačkog Zavoda za planiranje poručuju da je reaktualiziranje ideje o gradnji nove zgrade Vlade uz Savu “odlično rješenje”, koje bi gradu napokon omogućilo otvaranje rijeci Savi, dogodit će se obrnuto! Ovaj će Kompleks zgrade Vlade, ministarstava i državnih upravnih organizacija gradu definitivno zatvoriti pristup Savi u dužini od 550 metara, što je prije njega već uspješno obavila zgrada HRT–a

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Naslovom “Sagradit ćemo novu zgradu Vlade uz Savu”, te podnaslovom “Ministrica za rušenje”, tjednik Nacional od 28. rujna otvorio je temu kojom bi si Sanaderova Vlada mogla zabiti novi autogol. Ministrica zaštite okoliša, prostornog
uređenja i graditeljstva Marina Matulović–Dropulić, u dobroj vjeri da će u intervjuu nabrajanjem svojih graditeljskih zasluga i nagrada dokazati da nije tek puka rušiteljica i političarka već stručnjak (“ne volim se baviti politikom, već svojom strukom i mislim da to znam raditi”), nije ni primijetila da će izjavom – “da bi se nova zgrada Vlade, zdanje u koje bi stao cijeli Vladin ured i sva ministarstva, mogla graditi na nasipu uz Savu, da je idejni projekt već dovršen, te da bi ova gradnja bitno olakšala djelovanje Vlade i ministarstava" - olako otvoriti ovo teško, godinama pod tepihom skrivano "stručno pitanje".

Ne čudi stoga da su Jutarnji i Novi list tek nekoliko dana iza njenog intervjua (3. listopada 2004.), pod naslovima “Novi Banski dvori na Savi” i “Vlada seli u kompleks od sedam novih zgrada na Prisavlju”, krenuli u dodatno informiranje javnosti, “načevši” ministričino uvjerenje da se ne bavi politikom već samo strukom.

“Arhitektonski izričaj države”

Navedeni tekstovi vratili su nas devet godina unatrag. Bila su "postolujna vremena", i najjače HDZ–ove stručne graditeljske snage – Jure Radić i Marina Dropulić - dobile su od poglavara Franje Tuđmana zadatak da se skučeni prostori Vlade i ministarstava napokon pretvore u adekvatne, na nekoj lijepoj gradskoj parceli. Natječaj je bio popraćen izložbom u Muzeju za umjetnost i obrt, te brojnim tekstovima i fotografijama. Moj tekst uredništvo časopisa Čovjek i prostor nije iz “nekih” razloga htjelo objaviti. Odveć sam se valjda sprdao s tezom glasnogovornika i raspisivača arhitektonskog natječaja, da se u tom zadatku mora realizirati “arhitektonski izričaj suvereniteta hrvatske države”.

Nedavno objavljeni tekstovi u spomenutim dnevnim novinama posegnuli su u arhivu i prenijeli fotografije tada drugonagrađenih radova (odluku o izvedbi ovako važnog stručnog pitanja, pretpostavljam, mogao je donijeti samo Poglavar osobno), te izjavu arhitekta Nenada Bacha da su ga već prije pola godine kontaktirali iz Poglavarstva. Drugom drugonagrađenom arhitektu Mladenu Saboloviću ništa još nisu dojavili. Novi list tvrdi da se Marini Dropulić, koja je bila potpredsjednica Ocjenjivačkog suda, posebno svidjelo Bachovo rješenje. Pa kad mu se već iznenada ponovo ukazala prilika, arhitekt Bach je nakon toliko godina ponovio da je Vladine zgrade, ukupne površine 100.000 kvadratnih metara, projektirao uz pomoć tri osnovna motiva: svjetla, vode i zelenila, da su one transparentne, svjetlopropusne i “utopljene” u jednu umjetnu vodenu površinu, da su povezane staklenom površinom tako da djeluju kao jedan objekt, što god to značilo.

Zatvaranje ili otvaranje?

Riječ je, međutim, o zaposjedanju najatraktivnije parcele na obali Save, između Kockice i Mosta slobode, dugoj 550 metara. Arhitekt se nije želio upuštati u procjenu vrijednosti projekta. Dao je ipak naslutiti da bi gradnja Kompleksa zahtijevala ozbiljna financijska sredstva.

OBALA STRAVE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.