DOMORODAČKI IZBORI

Nenad VELIČKOVIĆ

Jedini,

Koliko puta Ti moram ponoviti da vozač na kojeg si ljubomoran u meni izaziva samo jedno: nervozu. Nema drugog razloga da Ti nisam pisao osim zauzetosti.

Domoroci su imali izbore! Prvi put nismo im se miješali direktno. Indirektno, neke smo skidali sa izbornih lista, neke hapsili, nekima davali nagrade, tako da nas konačni rezultati nisu iznenadili.

Iznenadilo nas je koliko mladih nije glasalo. Mislim, jasno ti je zašto kod nas ne glasaju. Nakon dvije stotine godina demokratije već i djeca u vrtiću nauče da su izbori otprilike kao i Božić: podijeliš djeci bonbone, malo se proveseliš i onda opet po starom. Ali ovdje, nakon pola vijeka socijalizma, očekivao sam više entuzijazma.

Zapravo, da budem iskren, rezultati nas nisu samo iznenadili. Zabrinuli su nas. Svi ti mladi ljudi koji nisu glasali ne žele ostati ovdje. Žele doći nama. Postavlja se pitanje: ko će raditi u industriji koja će za dvadeset godina biti izmještena na jug i istok? Jasno je da nam je jeftina radna snaga potrebnija nego skupi socijalni slučajevi.

Učinili smo sve da se i ovdje osjećaju kao kod nas: gledaju Friendse, nose Diesel, piju kolu, šmrču koku, voze audije, i jedino što smo očekivali zauzvrat, da glasaju za svoju budućnost ovdje, nisu učinili. Oni neće svoju budućnost, oni hoće našu. Kao da u našoj budućnosti ima mjesta za sve. Ni moj vozač, na kojeg si Ti bezrazložno ljubomoran, nije glasao. Jer mu je dosta promjena nagore. Ovo ti je njegova logika: oni koji su bili na vlasti četiri godine, nakrali su se dovoljno, i sad će u narednom mandatu malo brinuti i za građane. Zato su jedini uspješni izbori oni koji propadnu. Ostali koji nisu glasali većinom kao razlog navode da nisu imali za koga. Jer su, navodno, svi isti. Istina, kad gledaš plakate, nema neke razlike. Bilo je nekoliko lica za koja sam skoro siguran da su od svih škola završili jedino specijalnu, ali ostali su svi izgledali pristojno: kravata, košulja, odijelo, i svaki drugi uredno neobrijan. I poruke koje su upućivali biračima ličile su jedna na drugu: otprilike, "S nama u budućnost". Ili, "Za vladavinu zakona". Dobro, tu je S. u pravu: kako ćeš vjerovati plakatu koji ti obećava borbu za zakon, a koji je zalijepljen na zabranjeno mjesto?

Da budem sasvim iskren, ne samo da sam iznenađen i zabrinut, pomalo me obuzima panika. Šta ako me zbog ovog neuspjeha vrate? (Naravno, nas dva bićemo opet zajedno, ali gdje ću tu naći ovakav posao?!) Zar da sjedim u nekom birou za nezaposlene, zajedno sa onima koji su me ovdje služili?

Dobro, možda se prebacim u Irak, kad ih natjeramo da potpišu bezuslovan mir, ali tamo je klima grozna, i prljavo je, i sa tim fundamentalistima nikad nisi načisto. Tako bih rado ostao ovdje. Nigdje nije toliko lijepo biti stranac kao u Bosni.