Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
BRNJICA
6. listopada, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Toga se dana na liniji Dubrovnik – Zagreb, među mnoštvom putnika, našla i gospođa Mira Katalenić sa svojim psom vodičem za slijepe. Nakon dugotrajnog čekanja gospođa K. stigla je na aerodromski checking koji je u trenutku susreta s dežurnom službenicom vrlo vjerojatno nalikovao jednome od onih mučnih check pointa koje smo prelazili za vrijeme rata. Gospođa u uniformi naredila je, naime, da se psu, inače propisno označenom kao pomagaču i vodiču slijepih osoba, pod hitno stavi brnjica. U protivnom nema ništa od ulaska u avion. Nije naravno teško zamisliti tegobu slijepe osobe u aerodromskoj ili uopće nekoj drugoj gužvi, a niti privrženost prema stvorenju koje joj omogućava koliko-toliko normalan život i kretanje. Ili možda većini ipak jest, budući da je riječ tek o psu.

Pa i ako ostavimo po strani ono što se banalno naziva ljubavlju prema životinjama, ostaje činjenica da prema važećem zakonu psi vodiči za slijepe ne moraju nositi brnjicu. Taj je argument, međutim, gospođa K. dugotrajno objašnjavala gospodarici check pointa, e da bi se dotična na koncu umilostivila, dajući do znanja kako ona, eto, slijepoj gospođi K. gleda kroz prste, ne pokazujući ni minimum nelagode ni zbog ponašanja prema slijepoj osobi ni zbog činjenice da sama ne poznaje propise kuće u kojoj je zaposlena.

No ni tu nije bio kraj neugodnog putovanja gospođe Katalenić kojoj su, nakon obavljenog mučnog čekiranja, prišla dvojica službenika i ponovo zatražili isto – psu se ima staviti brnjica! I opet je gospođa strpljivo - kako to znaju i mogu jedino hendikepirane osobe u društvu koje svojim većim dijelom priznaje jedino one zdrave, po mogućnosti iste, hrvatske, nacionalnosti, uz to još i seksualno "korektne" - objašnjavala kako zakon propisuje poseban tretman za pse vodiče slijepih osoba, da je po njenom saznanju i Croatia Airlines donijela pravilnik u kojem izrijekom stoji da psi vodiči slijepih ne moraju nositi brnjicu... Natezanje je trajalo i tek je pozivanje gospođe K. na činjenicu da joj u Zagrebu, prilikom odlaska, nitko nije pravio probleme, konačno poništilo pseću revnost aerodromskih službenika.

Ovo je prepričano pismo što ga je redakciji poslala gospođa Vesna Gostimir Pasini iz Samobora kao svjedokinja antitretmana jedne slijepe osobe od strane državnih službenika. Gospođa Pasini još dodaje kako je gospođa Katalenić zajedno sa svojim psom morala stajati u gužvi ljudi i prtljage, te da se "nitko od osoblja nije sjetio, barem iz pristojnosti, takvog putnika primiti preko reda".

Kome dakle zapravo treba brnjica, umiljatim labradorima koji svojim vlasnicima nadoknađuju vid ili onima koji su koncentrirani da i psu pomagaču i hendikepiranoj osobi daju na znanje kako nisu dobrodošli u društvo zdravih dvonožaca? Čak i propisima usprkos.

To retoričko pitanje nažalost u ovoj zemlji postavlja samo manjina, koja, pak, shodno političkoj tradiciji, nikada nije u pravu. Da nije tako, zlostavljanje životinja ne bi bila uobičajena pojava, a jest. Da nije tako, onda bi ono slatko mladunče medvjedice pregažene nedavno na novoj autocesti kroz Liku, i danas bilo živo, ali nije. A nije zato jer Hrvatske ceste nisu postavile adekvatnu ogradu, pa je u samo tjedan dana pregažena majka medvjedica, njeno mladunče i jedna srna. Medvjedića starog osam mjeseci, koji je bio u potrazi za majkom i mlijekom, pregazio je jedan strani državljanin, koji je dakako pobjegao.

GLEDE & UNATOČ: BRNJICA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.