Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
DOKTRINA SPUŠTENIH GAĆA
6. listopada, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Čak i za naše prilike – gdje je rijetko što kristalno jasno, pa nam je najdraže kada je ovako ili onako, a ponekad bome i ovako i onako – to je previše. Ovih dana u istoj novini istoga datuma čitamo dvije ovakve verzije istoga događaja. Na 32. stranici Jutarnjeg lista Miomir Žužul stegnutih pesnica izjavljuje da je "posve jasno" da Hrvatska neće poslati vojsku u Irak, kao što je, još jednom, "posve jasno" da ona neće potpisati ni 98. članak o neizručivanju Amerikanaca Stalnome kaznenom sudu.

Ali na 3. stranici iste tiskovine izašle istoga dana čitatelji saznaju i da je Hrvatska predala NATO-u plan reformi obrane, u kojem je uz ostalo predviđeno i zaobilaženje suglasnosti Sabora kod slanja Hrvatske vojske preko državnih granica. Zatim slijedi uobičajeno prenemaganje (a u bradu vjerojatno i jebemtinećubogaranje) prozvane strane. Šef saborske delegacije u skupštini NATO-a Krešimir Ćosić izjavljuje da se Saboru ni za živu glavu ne namjerava oduzeti pravo odobravanja vojnog angažiranja HV-a, nego samo manje važnih stvari (promjene u sastavu kontingenta, produljenje mandata).

No, Ustav je, provjerili smo, napravio svoju sistematizaciju važnih i manje važnih stvari, i ona se sasvim razlikuje od Ćosićeve. U 7. članku se kaže da se HV može angažirati preko granica vojno (za što je potrebna suglasnost Sabora) i u vježbama i humanitarnim akcijama (za što suglasnosti ne treba). I to je sve. To će reći da se Saboru ne može ni pod kojim uvjetima uskratiti pravo da odlučuje o svim pojedinostima vojnog angažiranja HV-a, a pametan predlagač unaprijed će se pojaviti pred parlamentom i sa izmjenama koje spominje Ćosić. Točka.

Dalje se može govoriti samo o drugim stvarima, i ne samo može, nego i mora, jer je ovo očito trenutak istine za mnoge međunarodne institucije, za NATO možda i najviše. Iz NATO-a, recimo, mogu s pravom prigovoriti da je spomenuti 7. članak hrvatskog Ustava nespojiv s njegovim unutrašnjim ustrojstvom koje predviđa automatizam u pružanju vojne pomoći svim napadnutim članicama. Dakle, šljem dolje hrvatskom parlamentu, ali on se u ove stvari nema što pačati.

Ali, iz Sabora mogu otpovrnuti puno uvjerljivije i ciničnije i pitati kada je to neka članica NATO-a uopće napadnuta, ako se ne računaju napadi iznutra (tursko-grčki rat)?! Stvar i jeste u tome, čujemo podrugljivo zabadanje prvih muževa na desnoj strani Markovog trga, što je obrambena funkcija NATO-a samo hipotetska, a nakon nestanka suparničkog bloka više nije ni to, nego je defanzivna funkcija sasvim zamijenjena ofenzivnom. Tada počinje njegovo vojno angažiranje na tlu dviju zemalja izvan NATO-ve zone odgovornosti (SR Jugoslavija, Afganistan), ali s toliko iskakanja iz kućnog reda svjetske organizacije da u trećoj (Irak) više nije mogao biti upotrebljen.

Evropsko krilo ovog vojnog saveza ostalo je skupljeno i u tome nije htjelo sudjelovati (osim dijela novih članica koje spremno vežu konja gdje im prekooceanski aga kaže). Sada više nije sigurno hoće li ovaj snagator više ikada i biti stavljen u funkciju. On je zapravo zombi koji je preživio vlastitu smrt, jer nakon propasti komunističkog bloka nema više parnjaka u kojem bi se zrcalili razlozi za njegov opstanak (to je isto kao pozicija bez opozicije, gore bez dolje, desno bez lijevog).

Po logici stvari, NATO je, dakle, postao kreatura punjena slamom, kojom se onda može manipulirati do mile volje, što Sjedinjene Države i rade, ali nisu jedine. Za njima se znaju povesti čak i zemlje koje sudjeluju s par drvenih pušcica na zajedničkom lageru, kao Slovenija koja ovih dana traži da joj NATO jamči sigurnost prema prgavoj i nepredvidivoj Hrvatskoj. Istina, u NATO-u su kratkim zamahom repa otjerali zunzaru. Ali, Slovenci su učinili što su učinili i nitko nema pravo tražiti od Hrvatske da se pravi da se ništa nije dogodilo.

Naprotiv, u sveopćem povratku korijenima, koji sada tako paradoksalno izjednačavaju kršćanski Zapad i islamski Istok, i Hrvatska će sasvim dobro napraviti ako se vrati nečemu, i to boljem, iz svoje prošlosti. A ima toga! Kada se jednom ocijedi pljuvačka s Jugoslavije, što neće biti tako brzo, jer se u nas po njoj hračkalo, i još hračka, kao po najmračnijoj rupi u Evropi, tko zna, možda stvarno neće ostati puno toga za trajno pamćenje. Ali dvije stvari sigurno hoće – to su nesvrstanost i bratstvo i jedinstvo.

O da, ti pojmovi iz Titovog light-komunizma uvijek su izgledali više ideološki zadano nego realno, a danas i sasvim izblajhalo, starinski i beživotno. Ali, hvala na pitanju, oni još uvijek izvrsno izdržavaju usporedbu s klanjima iz devedesetih, koja su maloumno ponovila matricu Drugog svjetskog rata, te sa sadašnjim podrepaštvom prema svjetskim moćnicima. Zemlje koje su do prije petnaestak godina činile uvaženu razdjelnicu između najvećih od tih moćnika, u međuvremenu su počele plaziti pred njima i jesti im iz ruke, a kada su se gazde pokazale dobrim, spjevale bi im i poneki pjesmuljak, podoknice-zahvalnice kojim se smijao cijeli svijet.

Razmislite, sjetite se! Srbi su slali tajne deputacije u Moskvu da ih pravoslavni medo zaštiti od ustaša, Turčina i balija, ali budući je ovaj i sam bio na izdisaju, mogao ih je samo umornom rukom otpustiti. Bošnjaci su zaiskali pomoć od muslimanskih zemalja, koje su i same bile u rastućoj pogibelji, a kako u početku nisu bili baš vični vjeri zakucali su i na kriva vrata – šiitskim Irancima, iako sami pripadaju sunitskoj grani islama. Napokon, Hrvati su možda najbolje izabrali obrativši se Nijemcima, ali su ih se ovi otresli čim su počeli spominjati savezništvo iz Drugog svjetskog rata, a osim toga i današnja uloga Njemačke u svijetu debelo je precijenjena.

Ukratko, zemlje koje su tokom nekoliko desetljeća prvi put uživale u gordoj autonomiji prema svjetskim velmožama, kojima se stoljećima nisu mogle oprijeti, sada su same skinule gaće pred njima. Umjesto zabranjene zone, ex-Jugoslavija je postala buvlja pijaca na koju ovi iznose isprane krpe svojih mirovnih planova i humanitarne pakete s prekucanim rokom upotrebe. Ova jakuševizacija yu-nacija toliko ih je ponizila da je umalo učinila apsurdnim i nemogućim čak i njihov nezaustavljivi nacionalizam.

To je ipak osujećeno. Kukavna poniznost prema vani nadoknađena je istom tolikom isključivošću i prčevitošću prema unutra. Tako je krvavi pir ipak mogao početi, ali tek nakon što su se svjetski moćnici oprezno povukli u sjenu, a čvor antagonizama zategnuo se isključivo oko domaćih aktera. Taj čvor naizmjenično se steže i popušta i danas, godinama nakon što su ugasla posljednja ratišta, što se vidjelo i na subotnjim-nedjeljnim izborima u Sloveniji, BiH, Srbiji i Crnoj Gori.

ARITMETIKA POLITIKE: DOKTRINA SPUŠTENIH GAĆA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.