Mira FURLAN
PISMA IZ AMERIKE
ULOGA SMRTI
6. listopada, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Glumac je kasnio na probu. Da bi brže stigao, umjesto u auto, sjeo je na motor i odjurio u noć. Glumac nije znao da je proba tu večer bila otkazana. Dan je bio prepun obaveza i on nije stigao preslušati poruke. Na raskršću mu je pala na pamet odlična ideja o razrješenju zadnje scene komada. S desne strane je u taj čas skretao kamion. Vozač nije vidio čovjeka na motoru. Glumac je osjetio udarac. Je li pomislio na svoju prelijepu ženu? Na svoje malo, nježno četverogodišnje dijete? Ili je sve završilo u času udarca? U sljedećoj sekundi glumca više nije bilo. I to je sve.

Glumac se zvao Tim Choate. Prvi put sam ga srela na svojoj seriji. Bila sam toga dana na snimanju od ranog jutra. Negdje prije pauze za ručak krenuli smo probati scenu s novim glumcem koji je igrao ulogu prastarog vanzemaljca – intergalaktičkog filozofa i beskućnika. Kad sam ga ugledala, pomislila sam: bože, jadan čovjek. Bio je cijeli pokriven šminkom. Jedva da sam mu i oči vidjela jer su mu sa čela stršale ogromne dlake prilijepljene mastixom. U glavi mi je bila misao o jadu i poniženju utkanom u profesiju. A onda je to čudno biće progovorilo. Ali to nije bio govor. To je bilo dahtanje, mucanje, bizarno gutanje slogova, to je bio akcent koji nisam mogla smjestiti nikamo, neka mješavina indijskog, njemačkog i meksičkog engleskog. To biće se kretalo na sasvim čudan način, pocupkivalo, šepalo, podrhtavalo.

Glumci oko mene i ja zajedno s njima, svi već navikli na uobičajeno televizijsko otaljavanje posla po principu "izgovori replike i stani na označena mjesta", svi smo stali i gledali u čudu. Suludi monolog nekoliko tisuća godina starog vanzemaljca pred nama je postajao sve luđi i luđi. Kao da je pleo neku čudnu čipku riječima i pokretima, čipku prepunu zavijutaka, zaokreta, fjoritura i ukrasa, on bi se naizmjenično gušio od pljuvanja i mucanja, zastao da razmisli o nečemu što je nama, partnerima koji su iznenada postali gledaoci, bilo potpuno nejasno, ponavljao do unedogled svoje mucajuće duboke misli, slažući u vlastitoj glavi neku nama nedokučivu ali beskrajno fascinantnu misaonu konstrukciju. U roku od nekoliko minuta on je preuzeo prostor TV studija, on nas je sve zbrisao sa scene, on je bio čudo. ČUDO.

Ovako su išle moje misli: najprije sam mislila: ah, smirant! Onda sam mislila: Čekaj, čekaj, što ovaj čovjek radi? Onda sam, dok mi se lice razvlačilo u smiješak, mislila: Ovaj je lud. A onda mi se u glavi oformila konačna misao: Ovaj je genijalan. Istovremeno neodoljivo smiješan i fascinantan, čudni prastari vanzemaljac nas je potpuno opčinio. Jedva suzdržavajući smijeh, nekako smo uspjeli izdržati do kraja njegovog monologa. Režiser je rekao "cut" i cijela je ekipa zapljeskala.

Mislila sam tada: koliko je hrabrosti i ludila potrebno da izađeš na potpuno novi set na kojem te nitko ne zna, pokriven gumom i latexom od glave do pete, oblijepljen dlakama koje strše s obraza, sa čela, sa vrata, sa umjetnim zubalom, obučen u prljave rite, kako i dolikuje vanzemaljskom beskućniku, i da na prvoj prvcatoj probi kreneš u ovakvu radikalnu, potpuno otkačenu, ali do kraja promišljenu i smišljenu igru. Mislila sam: želim znati tko je to. U mojoj glavi nije bilo sumnje da se radi o jako starom, iskusnom i briljantnom glumcu. Posramila sam se zbog svoje početne misli o poniženju kao dijelu profesije. I bila sam zahvalna tom nepoznatom starom gospodinu koji mi je održao bitnu lekciju o profesiji, onu koja govori o tome kako nije važno za koga i na kom nivou i u kom kontekstu i za koje novce se igra, nego je samo i jedino važno kako se igra.

PISMA IZ AMERIKE: ULOGA SMRTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.