Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
NJUŠKE
6. listopada, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Vijest da su nam Luku Kovača usmrtili u Kongu zatekla je nogometne fanove na poluvremenu utakmice između Reala i Rome, u trenutku kad su sa Zidanea i Tottija časkom prebacili na “Hitnu službu”. A tamo... Prvo, radnja se odvijala u Africi, što je pouzdan znak da i ta serija ostaje bez sape, čim počinje gubiti inspiraciju u zadanom prostoru čikaške Traume. Drugo, dalo se naslutiti da su nekoliko epizoda unatrag Višnjiću dotužili Ameri sa svojim trivijalnim boljeticama i da svoje medicinske usluge, kao i idealizam nadmoćan Schweitzerovu, kani staviti na raspolaganje zaraćenim stranama Trećeg svijeta, budući su potrebitije. Pa ga koknulo, navodno, što je treće i najsenzacionalnije. U petnaest minuta koliko sam gledao, ekranom je stoga dominirala melankolična faca Noaha Wylea, kojega smo prvi put u životu vidjeli bez stetoskopa: bijaše primjetno da mu se ne mili zadaća obavještavanja prijatelja i rodbine, u ovome slučaju ponajprije ožalošćenog Vrdoljaka kojemu će biti teško objasniti zašto mu je zet ostao bez uloge. Je li Noah na kraju pronašao Gorana živa ili mrtva, ne bih znao reći, jer se valjalo vratiti madridskom spektaklu.

Taj je pak u nastavku ponudio fenomenalan obrat, dobar nogomet i neutralan komentar. Nije dakle prenosio Božo Sušec. Da jest, slušali bismo samo o tome koliko je tzv. kraljevski klub lud što je transferirao Makelelea, “čudo od igrača”, “nevidljivog a korisnog”, bez kojeg nema bitke za vrh tablice ili titulu prvaka Europe. Odakle tolika slabost spram ovoga nogometaša i njegova fantomskog, neuočljivog doprinosa: možda odatle što u novinskim intervjuima Sušec sebe proglašava televizijskim Makeleleom? Čini se da je i on u vlastitim očima također nevidljiv a koristan, otprilike kao elektrika, pa ispada da je ištekati Božu za telku jednaka katastrofa kao ostati bez struje. Intervjue, prema tome, valja shvatiti kao svojevrsno upozorenje Galiću neka što dalje od klupe ili transfer-liste drži Božolelea, ako ne misli prdnuti u rosu kao Real s Makeleleom. Usput govoreći, sa strane se stječe dojam da na Prisavlju međusobno ne razgovaraju, kad postoji tolika potreba da si međusobne poruke u šifriranom obliku upućuju posredovanjem - štampe. Medij slike, bogati, a unutar sebe komunicira pismom.

Mi, koji u igri preferiramo vidljive a korisne, sa zadovoljstvom smo konstatirali da je Real preokrenuo rezultat i potukao Rimljane. Ni vrlo dobri Vela, koji se poput mene pali na Zizoua, nije zapazio da na travnjaku nema nogometnog Sušeca.

Zadovoljstvo je primijetiti da se u HTV-ovu “Briljanteenu” daje prostor mladeži bez nadnaravnih sposobnosti. Na susjednom RTL-u, naime, istodobno se stječe dojam kako tinejdžer ne može uspjeti u životu ako nema “moć”; to je riječ sezone pred malim ekranom, i posve zaokuplja maštu vršnjaka “Alex Mack”, Zacka iz “Dosjea Z” ili “Sabrine, male vještice”. Cijeli jedan segment gledateljstva, čije su buduće opcije realno ograničene samo ovozemaljskim talentom i marljivošću, sve se češće vuče u školu frustriran. I njegovi najpotentniji predstavnici, budući doktori znanosti i pijanistički virtuozi, sebi se čine običnima, bez perspektive, samo zato što nisu kadri pokretom ruke pretvoriti razrednicu u žabu ili prase s glasom Roseanne Barr. Kad se takav klimaks dogodi u seriji, pada sveopći kes, a jasno je i zašto. U stvarnosti, ako se za katedrom nađe neka miss Piggy, takva je eventualno od prirode, bez uplitanja magije, te joj se ne ufa podsmjehivati ni vlastiti zaručnik. Razred još manje.

STROJ ZA MAGLU: NJUŠKE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.