RIBA RIBI GRIZE HELP

Nenad VELIČKOVIĆ

Dragi Dž.

Ovaj vikend bio sam na jugu, Gunar me vodio na ribnjak koji je napravila njegova vlada. To je bio dio programa za povratak izbjeglica. Zagradiš potok, napraviš bazen, pustiš ribe unutra, i onda hiljadu povratnika živi od toga. Riba je svježa i ukusna, i jako je jeftina. Jeli smo pored samog ribnjaka. U bazenu ima više riba nego vode, i riba prosto ključa na površini. Više se bore oko toga koja će skvasiti škrge nego koja će napuniti usta.

Ovakvih ribnjaka ima na svakom potoku, a potoka u Bosni ima milion, konkurencija je velika, pa su cijene niske. Bilo bi logično da je izvoze, ali ne mogu, jer naše vlade ne odobravaju uvoz iz zemalja koje nemaju uređenu veterinarsku službu.
Gunar je zbog toga bijesan, i pola salate od kupusa je ispljuvao psujući evropske ministre. (Dok se nisam istuširao, vadio sam komadiće kupusa iz kose.)

Kad dođu u Bosnu (ti ministri), žderu jeftino meso gdje god stignu, i veterinari im ne padaju na pamet, ali kad to isto meso treba staviti na jelovnike u Briselu, onda su svi vegetarijanci. I svi bi bili najsretniji da mogu od Bosne napraviti isti ovakav ribnjak. Da se ribe u njemu bore za malo hrane i vazduha, a oni da uživaju u jeftinim porcijama i dobroj usluzi.

Gunar je već dugo ovdje, i već je počeo da gubi vezu sa realnošću. Inače bi mu bilo jasno da smo im natrpali potoke ribama ne zato da bi im otvarali radna mjesta nego da bismo im zatvarali izvore pitke vode. Nije cilj da mi od njih kupujemo ribu, nego da oni od nas kupuju vodu.

A moj vozač, na koga si ti bezrazložno ljubomoran, sve vrijeme je držao Gunarovu stranu. Danas sam malo provjerio neke podatke: on je jedini od lokalnog osoblja koji ni kod jedne banke nema kredit! Svi drugi: prevodioci, vozači, pisari, sekretarice, majstori, sekjuriti, svi, svi drugi imaju. Renoviraju stanove, voze nove aute, uređuju poslovne prostore, jednom riječi investiraju! I ćute. Klimaju, smješkaju se, dolaze ranije, odlaze kasnije, mašu repom ako im se obratimo. Kako bi vratili sve te kredite ako bismo ih otpustili?
I od svih njih (eto kakve sam ja sreće!), da od svih njih ja dobijem jedinog koji uvijek nešto gunđa, mršti se i ide uz nos.
Nisam ti pisao za događaj od prošle sedmice. Angažovali smo ovdje jednog Mađara da nam uradi neki idejni razvojni projekat zimskog turizma. (Šef, koji je oženjen njegovom sestrom, tvrdi da u Mađarskoj nema boljeg stručnjaka za skakaonice i bob-staze od njega.)

Mađar je planirao da dolazi ponedjeljkom i odlazi petkom, i mi smo za troškove putovanja odvojili oko 10.000 funti. (Oko 400 funti za jednu povratnu kartu, pošto ne putuje vikendom.)
A moj vozač je predložio da mu platimo jednu povratnu kartu, da upišemo datum dolaska sad, a datum povratka kad završi projekat. A sve ostale karte da kupujemo kao da odavde ide za vikend u Mađarsku. Uštedjeli bismo više od pola novca.
Nisam mogao da dođem sebi od njegove drskosti. Prvo, otkud jednom vozaču terenskog vozila pravo da razmišlja o avionskim kartama? Drugo, otkud mu drskost da to javno predloži? Treće, zašto bismo štedjeli novac koji je namijenjen za pomoć Bosni?

Na šta bismo ga drugo mogli potrošiti?

Sad vidiš kako je Gunar počeo da gubi razum. Čak su mu i cipele postale zebraste kao kod Sahiba.

Sad se sigurno pitaš kakve su to zebraste cipele. Naziv je moj, a radi se o bijeloj prugi koja se javlja na cipelama lokalaca. Mislim da je to so. Ali pošto ni ovdje, kao ni kod nas, kiša nije slana, jedino logično objašnjenje je da se njima enormno znoje noge. A to mora biti u nekoj vezi s glavom, sa tom odvratnom navikom da misle o stvarima na koje nemaju uticaja.