Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
4. studenoga, 2004.

SLAVKO KULIĆ, TEORETIČAR S EKONOMSKOG INSTITUTA U ZAGREBU, O UZROCIMA I MOGUĆIM POSLJEDICAMA KOLAPSA HDZ-ove EKONOMIJE

HRVATSKA JE PRED BANKROTOM!
Boris RAŠETA
4. studenoga, 2004.

Moguć je i bankrot države, kako ne! Ja sam na tu mogućnost već upozorio. Hrvatski dugovi se danas, s kamatama, procjenjuju na vrijednost veću od procijenjene vrijednosti kapitala u hrvatskom gospodarstvu. Nama je ove godine glavnica inozemnog duga oko 27,8 milijardi dolara, 17 milijardi dolara je unutarnji dug... Dakle, mi se moramo suočiti s pitanjem koliko to dugo može trajati i što će se dogoditi ako doživimo potrošački šok. Ako nam obustave uvoz, zbog nemogućnosti plaćanja. Jer taj način proizvodnje života ima svoj kraj. I na njega nećemo čekati previše dugo

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Čini se da Sanaderova Vlada u ekonomskim pitanjima vodi istu politiku kao i Račanova, a obje se uklapaju u trend zadan još u prošlom desetljeću. Bitne inovacije izostaju. Je li ta ocjena točna?

- Točno je da je Sanaderova vlada prihvatila kumulativ svih ekonomskih nedaća od 1949. godine do danas, a ne samo prethodnika. Kad kažem “kumulativ”, mislim na one najdublje i najteže poteškoće o kojima nitko ne govori. Sanaderova je Vlada prihvatila psihologiju pomoći; najamnu psihologiju, i najamnu ekonomiju, a premijera je dopalo i provođenje najamne politike.

- Što znači “psihologija pomoći?”

- To znači traženje pomoći od drugoga zato jer nismo u stanju proizvoditi vlastiti život iz sebe samih. Mi tražimo oslonac u tuđoj moći i ona nam služi kao uvjet opstajanja, premda je poznato da je opstanak nemoguće zasnovati na tuđoj moći. Točnije, to jest moguće, ali u varijanti permanentne, stabilne krize u kojoj je sve teže reproducirati vlastitu, bilo kulturnu, bilo materijalnu osnovicu.

- Svaki novi premijer, dakle, dobiva u naslijeđe sve težu krizu, a kako ne nude načelno nove izlaze, sve besperspektivnije stanje predaju i svojim nasljednicima?

- Još je i gore! Naime, kod primopredaje bilo kakvog skladišta, skladištar skladištaru predaje točan inventar stvari ili novca kojim raspolaže. No, niti jedna nova vlast u Hrvatskoj od prethodne nije dobila pedantnu inventuru stvarnog stanja. Ono što su zaprimili, naknadno se svaki puta iskazuje kao nekakva podvala ili neistina. Jedni drugima, dakle, stalno podvaljuju s ciljem da se, unutar koordinata političkog darvinizma, prethodnike osudi za vlastite neuspjehe. Jer, bez poznavanja stvarnog stanja teško je raditi projekciju bilo kakvog ishoda. Ovo utoliko prije jer je naša stvarnost utemeljena na dužničkoj doktrini, na dužničko-vjerovničkim odnosima, na pretpostavci kako će za nas drugi i misliti i raditi, a mi ćemo samo trošiti. Društvo koje se opredijelilo za potrošnju svega što svijet proizvodi, a samo nije u stanju proizvoditi niti vlastitu materijalnu ili kulturnu osnovicu, posve je lišeno perspektive.

U Evropu preko SAD-a?

- Vlada bi, dakle, trebala promijeniti, uvjetno govoreći, filozofiju koja leži u korijenu stvari, a tek onda pojedine elemente makroekonomske politike?

- Točno. Temeljno je pitanje možemo li mi danas tako duboko promišljati pravac promjena. I to je zadatak onoga tko vodi društvo. Ova vlast, koju je izabrao narod, na razini Hrvatskog sabora - ili referendumom - nije postigla konsenzus oko toga koji ćemo tip socijalnih odnosa prakticirati u društvu. Samim tim, mi ne možemo znati niti koji ćemo tip ekonomskih odnosa primijeniti. Jedan je mogući izbor proamerički tip poduzetništva i kapitalizma. Drugi mogući model je evropski, tzv. rajnski model. To je strahovito važna razlika, i dok ne postignemo konsenzus na tu temu - između vlasti i tzv. opozicije - mi nećemo biti u stanju učiniti baš ništa u smislu uspostavljanja pravnog poretka.

- Koje posljedice proizlaze iz ovog izbora?

- Izaberemo li anglosaksonski model, to sa sobom nosi jedan tip privatizacije, razvoja, i sl., dok evropski model znači sasvim drugi tip. Kod nas je prešutno prihvaćen američki model, a javno pričamo kako idemo u Evropsku uniju. Evropska unija sobom, pak, nosi sasvim drugi tip socijalnih odnosa u odnosu na američki model. Konsenzus oko toga što želimo ne postoji. Naš najdublji problem nije ekonomska, već politička praksa. Politička praksa mora postići taj konsenzus, nakon čega se razvijanje ljudskih, materijalnih i razvojnih potencijala odvija samo po sebi. Kako mi toga nemamo, sve svoje potencijale razvijamo u nepoželjnim pravcima.

HRVATSKA JE PRED BANKROTOM!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA